Nekako mi se na ovom jakom, avgustovskom, suncu htio ne htio po glavi vrzmaju neke teško objašnjive misli..
Trideset godina nije mali vremenski period.
Trideset godina je trideset godina..
Ni sam ne mogu da povjerujem da fontana u parku Dvorca kralja Nikole nije radila toliko godina. Mislim, kao i većina nas.. jeste – znao sam da ne radi ali sam se nekako potajno nadao da će je opraviti i jednom pred neke izbore presjeći onu famoznu crvenu vrpcu i održati predizborno- pobjednilčki govor.
Ne lezi vraže, niko se ne dosjeti a tu bi bilo poena...
* Piše: Labud N. Lončar
I onda sinoć dok naš sugrađanin Stefan na 31. Barskom ljetopisu lijepo i nadahnuto govoraše o Junacima sa posebnim osvrtom na savremene junake onda mi pogled pođe nekako instiktivno ka nebu i vidim: plamen!!!
Vatra! Gori „mali dvorac“!
Niko se ne okreće..onda par ljudi iz KC otrčaše da vide o čemu se radi..
Vatrogasci, sirene..gosti ne ustaju od svojih stolova i pića i hrane na njima..skupo je to plaćeno!
A uzrok požara je jednostavan - zapalio se dimnjak.. koji nije čišćen ko zna od kada..
Žao mi ako je to na neki način bacilo sjenku tj. pauzu na izlaganje našeg sugrađanina a meni dragog pametnog mladog čovjeka Stefana Đukića..
*
Sve se sa razlogom govori.. ili dešava..Ili sve se vrti oko Dvorca i KC Bar
koji raspolažu imovinom i održavanjem iste te imovine.
Ili kako se trideset godina gledalo na neke stvari!
Trideset jednu godinu je Dvorac osvijetljen uz pompu i praćen TV reportažama i sličnim svetkovinama.
Pobjednička promocija.
Žikina „Šarenica“..
I to samo na dvadesetak metara od fontane zatrpane smećem, fekalijama i sličnim stvarima a kojima nije mjesto u jednoj fontani...
*
I onda se pojave ONE!
Žene Bara koje kuvaju srcem!
Već sam ih spominajo ranije.
Njihov humani rad.
Kuvanje za siromašne i nemoćne.
Za „Zaboravljene“!
A one ne zaboravljaju! I ovaj put su ga zakuvale!
Niko ko žene ne umije da zakuva!
Ljiljana, Jasna, Senka, Lenka, Olivera, i mnoge druge..
One su pokrenule akciju i održale lekciju meni i svim drugim građanima Bara, pogotovu onima čiji je to bio posao. Osposobile su fontanu uz naravno pomoć drugih ali su one bile te koje su „dosađivale“, tražile i na kraju pustile fontanu u rad.
Nije naša fontana glamurozna ali njena jednostavnost i skromnost bude nadu da se napokon u Baru nešto novo dešava.
Da dolaze neke nove snage koje će raditi svoj posao bez puno glamura i presijecanja crvenih vrpci.
Uradile su one mnogo toga.. Kuvaju, hrane, oblače.. pokrenule su i pomogle, naravno, uz pomoć dobrih ljudi osposobljavanje za život prostor jedne porodice čiji je jedini grijeh što nemaju a imaju izuzetnu pametnu djecu, odlikaše..
Odštampale su razglednice sa motivima Bara i prodaju ih kako bi od tih para pomogle da se kupe knjige siromašnoj djeci. Mnogi nijesu svjesni na ovom suncu da jesen dolazi.
Početak škole, zimnica..
*
I tako... žene Bara završavaju poslove onih čiji je to bio posao.
Da je to bilo zapostavljeno godinu, dvije..ali!
Trideset godina! Trideset godina! Trideset godina!
Na dvadesetak koraka od kralja Nikole, koncerta ozbiljne muzike, književne večeri, pobjedničkog slavlja, „Žikine šarenice“.. dali se iko zapitao od onih koji bi trebali da se pitaju kako su se osjećali oni koji su slučajno pošli iza Dvorca za vrijeme održavanja tih kulturnih dešavanja?
Sjaj i bijeda naše kulture!
Nadam se da je tome došao kraj!
Sa ženama ili bez njih..
*
I onako dok fontana svjetluca i baca vodu.. ne mogu a da se ne zapitam...
Ponose li se sa završenim poslom oni čiji je to bio posao?
*
Žene, živjele vi nama!
