Cipele

milancce

,,Negdje valjda početkom 17. vijeka – piše Meša Selimović – moj daleki predak Vujović iz Vranjske (drobnjačko bratstvo na granici Crne Gore i Hercegovine), okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu...


I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaci počeli da se zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvorila u crnu mržnju... I nije prošlo ni dvjesta godina, a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju.“
Nije prošlo ni petnaest godina otkako su se Crna Gora i Srbija razdvojile ,,da bi obje živjele bolje i da bi braća bila još prisnija braća“, a netrpeljivost između Podgorice i Beograda je tolika da prijeti da zavazda posvađa dva, po svemu, najbliskija naroda.
S tim da ovdje svako ima svoje viđenje ko je prvi počeo da ,,zanemaruje rođake“.

Piše: Milan Vujović


Ukoliko vlast i njene apologete koje imaju platu od hiljadu i kusur evra mjesečno, nastave da omalovažavaju litije i pogrdnim imenima nazivaju one koji šetaju svakog četvrtka i nedjelje po ulicama crnogorskih gradova, sve više građana Crne Gore znaće napamet ,,Oče naš”.

* * *
Osnovni zadatak policije jeste da štiti javni red i mir. Na litijama je savršen red i mir. Zahvaljujući i profesionalnim i strpljivim policajcima na raskrsnicama. I ta saradnja više od dva mjeseca besprekorno funkcioniše.
Sa druge strane, i golim okom je vidljivo da policija, iz nekog razloga, znatno više umanjuje broj građana u litijama nego što ga organizatori uvećavaju.
Trebalo bi jednom da litija skrene u dvoranu ,,Topolica” da vidimo da li će u njoj moći da stane tih ,,dvije-tri hiljade” građana.

* * *
I oni koji su na litijama i oni koji nisu, i oni koji vjeruju u Boga i oni koji ne vjeruju, nemaju baš previše povjerenja u naš zdravstveni sistem i Boga mole da ih zaobiđe korona virus.

* * *
Februar nije ličio na sebe. Bio je bez kiše, vjetra, nekako pitom. Mart kao da se uplašio da neće moći da bude, kao što je red, mekši i sunčaniji od svog prethodnika pa se ušunjao nečujno, da ga ko ne vidi. A možda i sluti da od njega ništa dobro ne očekujemo: korona virus kuca na vrata, dok se, od svih priželjkivani (i neophodni) kompromis između države i crkve još ne nazire.
To je najduži mjesec u godini, nema nijednu olakšavajuću okolnost kao ostali mjeseci koji imaju 31 dan. Bojim se da će ovaj baš potrajati...

* * *
Početkom ovog mjeseca (3. marta) navršilo se deset godina od smrti Mome Kapora. Pročitao sam gotovo sve njegove knjige, a bilo ih je četrdesetak. Ipak, sa najviše žara, čini mi se, čitao sam roman koji nije napisao sam nego sa Zukom Džumhurom: ,,Zelena čoja Montenegra“.

* * *
I u romanu ,,Adresa“ Dragan Velikić otprilike na svakih deset strana kaže ,,svakodnevica“. Očigledno, to mu je omiljena riječ. ,,Adresa“ je dobra knjiga ali daleko od ,,Islednika“.

* * *
Najljekovitije mjesto na svijetu za mene je Velika plaža zimi, njen mir, prostranstvo i plavi beskraj...

* * *
Prvi put imam cipele koje ne propuštaju vodu. Uzalud se zorim s njima, kiša nikakao da padne.

* * *
Pita Tapija nutricionista:
,,Koliko ste najviše imali kilograma?”
,,Stotinu šezdeset dva.”
,,Aha... A koliko najmanje?”
,,Tri i devetsto.”
,,Dobro, dobro...”

auto klime bakovic 1

opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar