,,Negdje valjda početkom 17. vijeka – piše Meša Selimović – moj daleki predak Vujović iz Vranjske (drobnjačko bratstvo na granici Crne Gore i Hercegovine), okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu...

I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaci počeli da se zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvorila u crnu mržnju... I nije prošlo ni dvjesta godina, a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju.“
Nije prošlo ni petnaest godina otkako su se Crna Gora i Srbija razdvojile ,,da bi obje živjele bolje i da bi braća bila još prisnija braća“, a netrpeljivost između Podgorice i Beograda je tolika da prijeti da zavazda posvađa dva, po svemu, najbliskija naroda.
S tim da ovdje svako ima svoje viđenje ko je prvi počeo da ,,zanemaruje rođake“.

Piše: Milan Vujović

Ukoliko vlast i njene apologete koje imaju platu od hiljadu i kusur evra mjesečno, nastave da omalovažavaju litije i pogrdnim imenima nazivaju one koji šetaju svakog četvrtka i nedjelje po ulicama crnogorskih gradova, sve više građana Crne Gore znaće napamet ,,Oče naš”.

* * *
Osnovni zadatak policije jeste da štiti javni red i mir. Na litijama je savršen red i mir. Zahvaljujući i profesionalnim i strpljivim policajcima na raskrsnicama. I ta saradnja više od dva mjeseca besprekorno funkcioniše.
Sa druge strane, i golim okom je vidljivo da policija, iz nekog razloga, znatno više umanjuje broj građana u litijama nego što ga organizatori uvećavaju.
Trebalo bi jednom da litija skrene u dvoranu ,,Topolica” da vidimo da li će u njoj moći da stane tih ,,dvije-tri hiljade” građana.

* * *
I oni koji su na litijama i oni koji nisu, i oni koji vjeruju u Boga i oni koji ne vjeruju, nemaju baš previše povjerenja u naš zdravstveni sistem i Boga mole da ih zaobiđe korona virus.

* * *
Februar nije ličio na sebe. Bio je bez kiše, vjetra, nekako pitom. Mart kao da se uplašio da neće moći da bude, kao što je red, mekši i sunčaniji od svog prethodnika pa se ušunjao nečujno, da ga ko ne vidi. A možda i sluti da od njega ništa dobro ne očekujemo: korona virus kuca na vrata, dok se, od svih priželjkivani (i neophodni) kompromis između države i crkve još ne nazire.
To je najduži mjesec u godini, nema nijednu olakšavajuću okolnost kao ostali mjeseci koji imaju 31 dan. Bojim se da će ovaj baš potrajati...

* * *
Početkom ovog mjeseca (3. marta) navršilo se deset godina od smrti Mome Kapora. Pročitao sam gotovo sve njegove knjige, a bilo ih je četrdesetak. Ipak, sa najviše žara, čini mi se, čitao sam roman koji nije napisao sam nego sa Zukom Džumhurom: ,,Zelena čoja Montenegra“.

* * *
I u romanu ,,Adresa“ Dragan Velikić otprilike na svakih deset strana kaže ,,svakodnevica“. Očigledno, to mu je omiljena riječ. ,,Adresa“ je dobra knjiga ali daleko od ,,Islednika“.

* * *
Najljekovitije mjesto na svijetu za mene je Velika plaža zimi, njen mir, prostranstvo i plavi beskraj...

* * *
Prvi put imam cipele koje ne propuštaju vodu. Uzalud se zorim s njima, kiša nikakao da padne.

* * *
Pita Tapija nutricionista:
,,Koliko ste najviše imali kilograma?”
,,Stotinu šezdeset dva.”
,,Aha... A koliko najmanje?”
,,Tri i devetsto.”
,,Dobro, dobro...”