Koliko vrijedi znanje?

tanja vujovic
Piše: Tanja Vujović, pedagog

Vjerovatno bismo lako odgovorili na pitanje iz naslova složivši se da je znanje, odmah uz zdravlje, jedan od aspekata života od neprocjenjive vrijednosti. U svim uređenim državama predstavlja jedan od prioriteta za razvoj svakog pojedinca ali i za prosperitet cjelokupnog društva.

Da li je i kod nas tako?

Deklarativno, svakako, jeste, a i statistički podaci nas uvjeravaju u to. Naime, u posljednoj deceniji broj visokoškolaca kod nas se značajno povećao, sve je više učenika sa odličnim ocjenama u osnovnim i srednjim školama i na fakultetima. Takođe je već deceniju ustaljena praksa da skoro ni jedan učenik ne ponavlja razred i to ne samo u osnovnoj, već i u srednjoj školi. Broj učenika sa diplomom ‘’Luča’’ kao i studenta (posebno na privatnim fakultetima) sa prosječnom ocjenom preko osam, iz godine u godinu, vrtoglavo raste. Mogli bismo na osnovu ovoga da zaključimo da je znanje zaista na cijeni i da je većini stalo do znanja; da su djeca sve odgovornija prema školskim obavezama, da više i bolje uče!

Međutim, đačke knjižice, svjedočanstva i diplome slikaju stanje sasvim različito od realnosti.

Učenicima su ocjene važne, ali, prije svega, nastoje da postignu što bolji uspjeh sa što manje stresa, truda i zalaganja.

U to nas uvjeravaju i rezultati sa PISA testiranja (najobuhvatnija međunarodna procjena postignuća učenika), koje ima za cilj da ustanovi koliko su učenici nakon završetka obaveznog obrazovanja pripremljeni za ulazak u svijet odraslih, za nastavak obrazovanja ili uključivanje u proces rada. Rezultati naših učenika Crnu Goru svrstavaju na dno ljestvice i daleko od prosjeka zemalja OECD-a već čitavu deceniju. Pomenuti odlikaši uspijevaju da urade samo jednostave zadatke u kojima su svi podaci eksplicitno dati, odnosno pokazuju samo sposobnost reproduktivnog učenja a to već odavno ne ulazi u kompetencije učenika za dvadeset prvi vijek!

Takođe i ocjene koje naši učenici dobijaju na eksternoj provjeri znanja (mala i velika matura) značajno se razlikuju od školskih ocjena koje zaključuju nastavnici. Naravno, mnogo su bolje školske ocjene.

Opravdano je postaviti pitanje o tome kako se procjenjuje znanje učenika u našim školama. O tome da ocjena nije pouzdan i objektivan pokazatelj znanja ne treba posebno govoriti, jer je svako od nas makar jednom tokom školovanja iskusio šta znači neobjektivno ocjenivanje. Oduvijek je bilo blagih i strogih nastavnika, od onih koji nemaju srca da učenicima daju jedinicu ili dvojku do onih koji su opominjali svoje đake da ‘’Bog zna za peticu, ja za četvorku, a najbolji od vas najviše za trojku’’. Međutim, problem se javlja kada ocjene postaju same sebi cilj i nemaju mnogo veze sa znanjem.

A to se, po pravilu, dešava na kraju školske godine kada se sva pažnja učenika, nastavnika i roditelja usmjerava na ocjenjivanje. Učenici sabiraju i dijele svoje trenutne ocjene i računaju koliko im poena fali do željenog uspjeha. Zatim ‘’tipuju’’ kod kojeg nastavnika najprije mogu da poprave ocjenu. To samo po sebi ne bi bilo nužno loše kada bi učenici bili spremni da zaista ulože napor i nauče ono što su propustili, da bi ostvarili željeni uspjeh. Neki od njih to zaista i rade, ali mnogi očekuju da će im se ocjena popraviti sama od sebe, što se nerijetko i dešava uz različite molbe, intervencije, pa i pritisak roditelja. Mnogi roditelji ne mogu da prihvate ocjene svog djeteta kao realne, pa često tvrde: „Kada sam ga ja kod kuće ispitivao znao je apsolutno sve, kako je onda moguće da je na testu dobio dva?“ ili „Moja kćerka ima iz svih predmeta petice, kako to da će samo iz matematike imati četvorku?“ ili „Sa ovim ocjenama neće moći da se upiše na fakultet, neće valjda zbog dvije ocjene da mu se upropasti budućnost?“

Tako se, na primjer desi da učenik od dobrog uspjeha dođe do vrlodobrog samo za nedelju dana. Ili da učenik koji tokom čitave godine ima šest i više jedinica završi razred bez nedovoljnih ocjena. Takve ocjene se nazivaju poklonjenim, ali ih učenici vide kao realne i zaslužene i stvaraju nerealnu sliku o sebi. Na kraju ispada da su učenici koji redovno uče, zalažu se i zasluže svoje ocjene zapravo na gubitku, jer se njihov trud obezvrijedi i izjednači na poklonjenim ocjenama vršnjaka. Oni to možda još nekako mogu i da razumiju i utješe se time da imaju znanje koje im niko ne može oduzeti i da će se znanje ipak jednom isplatiti. Na žalost, sve je manje onih koji u to vjeruju.

Da se razumijemo, ocjene u školi su prilično nepouzdani indikatori uspješnosti učenika u nastavku školovanja i uopšte u životu. Dugo se smatralo da su djeca koja su uspješna u savladavanju školskog gradiva neizostavno pametnija od ostalih i da se između odličnog uspjeha u školi i uspješnosti u životu može staviti znak jednakosti. Pokazalo se da nije tako i da se mnogo toga nauči i van školskih klupa.

Zato nastavnici treba da prihvate činjenicu da objektivno ocjenjivanje ne postoji, da se potrude da svaki učenik u svakom razredu postigne određeni napredak u znanju, vještinama i ponašanju i da ga u skladu s tim i ocjenjuju. Oni prije svega treba da budu stručnjaci za djecu a ne samo stručnjaci za predmet. Tako će znati kako da pomognu učenicima da uvide šta žele i u čemu su dobri, šta trenutno mogu i znaju, a šta još treba na nauče kako bi ostvarili ono što žele da postanu umjesto da im “pomažu“ tako što će im pokloniti ocjenu. Jedino tako ćemo njegovati kulturu rada i učenja. Ocjenjivanjem bi, pored ostalog, trebalo da se gradi pozitivan stav mladih generacija o vrijednosti znanja.

Roditelji, nastavnici i čitavo društvo treba da odgovore na pitanje – da li zaista želimo da znamo koliko i šta naša djeca znaju i šta možemo da uradimo kako bismo im pomogli da steknu funkcionalna znanja, a zatim da to i uradimo ili više volimo da se obmanjujemo tako što ćemo uporno tražiti krivca u nekom ili nečem drugom?

Ako je ocjenjivanje aktivnost koja se odvija nezavisno i odvojeno od učenja, djeca neće razumijeti zašto je znanje vrijedno. Tako ćemo im poslati poruku da je jedino važno dobiti svjedočanstvo ili diplomu i da cilj opravdava sredstva.

Posljedice mogu biti dugoročno loše – ako danas djeca očekuju i dobijaju ocjene bez zalaganja, sjutra će tražiti posao bez mnogo rada i odgovornosti, zasnovaće porodicu prema kojoj neće imati obaveza...

Vratimo se još jednom pitanju iz naslova. Da li zaista vrednujemo znanje onako i onoliko koliko bi trebalo?

Možda je jedan od najboljih odgovora na ovo pitanje dao Ernesto Sabato u knjizi ‘’Pre kraja’’: “Obrazovanje je najnematerijalnija stvar koja postoji, ali najpresudnija za budućnost naroda, s obzirom na to da predstavlja njegovo duhovno utvrđenje; i stoga ga pokoravaju oni koji zemlju pokušavaju da prodaju kao da su u pitanju kancelarije velikih stranih kompanija.“

auto klime bakovic 1

opstina bar

allegra

Cerovo

turisticka organizacija bar

kalamper

stara carsija

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

ave tours

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar