Nažalost, „uvek se završi sa nekom od naših pesama“ tako dobar koncert, nastup, kao što su sinoć bili Bajaga i Instruktori. 

Piše: Dušan Vujović

 Ne mogu da se oduprem utisku da je prošlo tačno deset godina od kako su, zadnji put, Bajaga i Instruktori, svirali u Baru. To je bio jedan od najboljih koncerata ikada, tada u okviru manifestacije „Ljeto sa zvijezdama 2007.“. Sjećam se u jednom od kasnijih razgovora sa direktoricom TO Bar, Nedom Ivanović, da je sam Bajaga bio zatečen publikom koja ga je, tačno, pet puta vraćala na bis. Doduše, tada sam i ja ,kao 19-godišnjak, okupio svoju „bandu“ i znalo se kada se vrišti,kada se aplaudira, kada se pjeva. Kada su se peti put vratili na binu, Bajaga se obratio riječima: „Ljudi, poslije naredne pjesme mi stvarno moramo da idemo“ jer je ponoć uveliko prošla. To je,ujedno, bio i zadnji koncert, a da se bina nalazila ispod kafića „Tropikana“,a ne ispred „Planeta“.

Čas rokenrola počeo je pjesmom koju je Bajaga na inicijativu publike uvrstio, skoro, u repertoar - „Još te volim“. Ova pjesma je, definitivno, jedna od naših najljepših rok balada napisanih u tamnim 90-im godinama prošlog vijeka. Cijeli album „Od bižuterije do ćilibara“ donio je , iznenađujuće, dosta hitova, a pored ove izdvojila se i balada „Iza nas“ za koju je, takođe, snimljen i spot, ali nje baš dugo nema na koncertima. I dok sam pokušavao da se skoncentrišem na kratki prelaz koji izvodi Čeda Macura (jedan od nepravedno zapostavljenih bubnjara sa ex yu rock scene) prije refrena, neartikulisani zvuci, razdragane omladine začuše se iza mene.

Spomenuo sam da je moja „banda“ znala da se ponaša 2007.godine, tj svima nama je bio poznat kodeks ponašanja, naročito kada su drugi ljudi oko nas , te smo vodili računa da nekog ne zakačimo slučajno laktom ili da nekog ne nagazimo. Ova grupa omladinaca (svi oko 16,17godina) nema elementarno vaspitanje! OK, jasno mi je da žele da privuku pažnju onih minijaturnih Severina koje su, noć prije toga, padale u trans, ali sam taj način je bio gori i od nekih primata. Evo npr: gledao sam na kanalu Discovery channel da šimpanze doživljavaju dva puta godišnje „ljubavno“ ludilo i da, najčešće privuku pažnju ženki tako što je gađaju izmetom, ali isto tako ne vidjeh ispuštanje tako iritantnih, nisko-frekventnih, zvukova kao što je ova omladina sinoć imala. A granice humora, ako postoje, su za mene tek jedna velika nepoznanica.

U moru „fora i fazona“ i vještačkog smjeha vrhunac kreacije bio je: „E Bajaga 'esi li preša' Kufin?“, „Ošišaj se Bajaga, Ćazo šiša sada za 2 eura“. Da je njihova moždana masa smislila nešto, pa ajd' , da se i nasmijem iz 10og pokušaja, ali ovako sam imao osjećaj kao da sam u bliskom okruženju sa Patrikom, morskom zvijezdom iz crtanog filma Sunđer Bob. Što je još gore dvije omladinke su umalo doživjele facijalis (iskrivljenost lica, grč mišića lica). Naravno, nisu do kraja ostali, tek dovoljno dugo da se na društvene mreže daju objave gdje su i sa kime bile. Nije ni čudo što Cane Partibrejkers, redovno, nekog sličnog, na sred koncerta pita „kako mu je mama?“. To je, očigledno, jedini način da se dobre do njih.

Taman kada sam pomislio da sam ja tu problem, uvideh da postoji i ona, hvala Bogu, normalna grupa ljudi koja je uživala u pozitivnoj energiji sa bine. Većim dijelom to je bila starija garda, rođena prije osnivanja benda ili pak oni koji su zakačili kult kupovanja kaseta i CD-ova. Svakako nije bila ova „Farma-splav-klaber“ generacija. Posebno je bila sjajna scena kada Saša Lokner na klavijaturama i Bajaga na gitari (bez ostalih članova) izvode pjesmu „Od kad tebe volim“ uz dimnu zavjesu i crvene lasere ovo je bila prava magija! Prilikom kratke solaže, publika je ovacijama ispratila ovo remek djelo, a Bajagin iskren naklon do poda, nije mogao da se lažira.

Opet su muzičari u Baru imali problem sa ljudima iz tehnike. Još od Galije, koja je nastupala na šetalištu 05.08.2010. godine izvođači moraju u toku nastupa da traže da se podignu srednji, smanje visoki itd. Isto je bilo i sinoć. Čeda je pocrvenio od muke, jer je cijelu jednu pjesmu odsvirao bez monitoringa, što je za bubnjara jako teško, jer ne čuje, prije svega, bas. Monitor je pao i da se nije tražio, javno, ne bi se nikada ni podigao. Onda, standardno neumjeće da se osjeti momenat kada da se smanji svijetlo , a kada da se pojača. Predzadnja, sinoć svirana, pjesma, „Zažmuri“, pojavila se na albumu „Sa druge strane jastuka“ 1985.godine. Počevši od hale Pionir, pa završivši i sa Arenama uvijek je pozornica bila skoro u mraku, a publika bi upaljačima, prskalicama, telefonima, pravila takozvano „Zvjezdano nebo“. Naravno, Bajaga je od osoblja tražio sve to, kako bi publika napravila „Zvjezdano nebo“, a osoblje je pogasilo kompletnu binu (kao kada elektrodistribuci „otkine“ struju zbog neizmirenih računa). Da ne pričam o tome što se ritam gitara Žike Milenkovića skoro uopšte čula nije, a nerijetko se pojavljivao i neki čudni eho. Dok je Nemanja (Janković) najavljivao nastup i njegova energična najava, odjednom, je dobila taj eho-efekat. Čemu otaljavanje kada neko ima tako kreativan posao, kao što su binski efekti, nije mi jasno?

Kako god, prečesto se događaju, koliko ja, kao ljubitelj i redovni posjetilac rok koncerata, mogu da primjetim, ovakve situacije. Rekoh, od Galije 2010.preko i Plavog orkestra, YU grupe, Pilota,...

Što se samog koncerta tiče, čista desetka! Usviranost, uvježbanost benda koji je na okupu preko 20 godina (Marko Nježić je zadnji stigao u Instruktore iz sastava Bombaj štampa). Opšte je poznato da je Bajaga, oko sebe, uvijek imao sjajne muzičare. Saša Lokner je jedan od najboljih klavijaturista naše scene. Sa njegovom kreativnošću i kvalitetima mnogo bolje sam se upoznao kroz duo NAOS koji su činili on i Laza Ristovski. Ko želi, neka presluša te instrumentalne radove i neće zažaliti. Žika Milenković je svestrani šou-men! Mlađe generacije su sigurno gledale crtani/animirani film „Pingvini sa Madagaskara“, a Kralju Džulijanu u svim epizodama glas daje Žika. Naravno ni ovoga puta nastup nije protekao bez najvećeg hita njegovog drugog sastava: Babe – „Ko me ter'o“. O bubnjaru Čedi sam već pričao, a basista Miroslav Cvetković – Cvele oduševljava svojom skromnošću, prije svega, kao pojava na bini. Najstariji član godinama je svirao bas u džez bendovima, a u takvim bendovima nema „provlačenja“ kada je ritam sekcija u pitanju, tj bas i bubanj. Postoji, čaršijska, priča da je Bajaga napravio pjesmu „Dobro jutro džezeri“ tako što je Cvele, jednom prilikom, rekao kako mu svo to znanje ništa ne treba kada „okreće tri akorda“. Međutim , kada je na red došla pjesma „20 vek“, komotno su svi mogli da prestanu da sviraju jer je bas linija bila tako jaka, čista, jasna, da se samo po njoj pjesma mogla otpjevati! Tako da treba znati i okretati ta tri akorda.

Teško je bilo u samo dva sata smjestiti sve hitove. Na moje,pozivitno, zaprepašćenje, svirana je pjesma koja je nastala 1993.godine „Ovo je Balkan“. Kada je Bajaga dolazio na intervju u Radio Bar 2007.godine, pitao sam ga zašto je nema na repertoaru, a on mi je rekao: „Previše me podsjeća na ratove“ i bio je u pravu. Tokom NATO bombardovanja 1999.godine, konkretno u Peći, pokušavano je da se svijest naroda sačuva sa pjesmama (ovim redosledom): Riblja Čorba: „Pogledaj dom svoj, anđele“, Generacija 5: „Najjači ostaju“ i već spomenuta „Ovo je Balkan“. Ali, isto tako, nisu svirane neke, standardne, pjesme: „Na vrhovima prstiju“, „Grad“, „Zmaj od noćaja“, „Gde si?“, te i jedan od najvećih hitova: „Sa druge strane jastuka“. Nije se Momčilo odlučio da publici približi i novije pjesme, mimo, već ustaljene „Ako treba da je kraj“, a cijeli album iz 2012. „Daljina, dim i prašina“ je, muzički, jedan od najkvalitetnijih koje je Bajaga ikada napravio. Ovo nije samo moje mišljenje,već i tvrdnja mnogo stručnijih osoba od mene. Na moju žalost nije bila ni „Kad mesec prospe rekom srebra sjaj“ koju Bajaga izvodi zajedno sa sastavom Point black, a prateći vokal je Žika Jelić. U ovoj numeri Bajaga nevjerovatno podsjeća na Kris Riju.

Za sam kraj ove moje prve kolumne, moram, još jednom, uputiti čestitke TO Bar na organizaciji i što su, za sve nas koji volimo rokenrol ,upriličili ovakav koncert. Nisam živ, a da ne posavjetujem da bi,narednom prilikom, drage volje dočekali Van Gogha ili pak Prljavo Kazalište. Hvala Vam i za Severinu, ali kada je ona u pitanju mogu joj želju sa sve „Štiklom“ i „mirisom kamiona“ nositi.

{galerija}obale/2017/1/jastuk{/galerija}