Sjećanje na omiljenu profesoricu...
Neobično tiho i gotovo iznenada, na samom kraju proljeća, preselila se u vječnost jedna od naših omiljenih sugrađanki, profesorka srpskog jezika Jovanka Popović koju smo uglavnom svi znali po nadimku Beba.
S obzirom da tempo današnjeg načina života pretežno kreira brzina ovaj hommage iz razloga sleganja emocija je prilično usporio i kasni četiri mjeseca...
Profesorka Beba, žena koja je na pravi put izvela maltene 40 generacija, s velikim ponosom, čašću i dostojanstvom je nosila neformalnu titulu omiljene sugrađanke. U to sam imao priliku da se uvjerim više puta za preko tri decenije intenzivnog druženja, od uobičajenih šetnji do vrlo neobičnih i ad hoc situacija.
I bez obzira na to, opet se pitam da li sam najpozvaniji da o tome nešto kažem jer Beba je imala mnogo prijatelja i još više onih koji je vole i koji će je kroz razne anegdote pominjati i u vremenu pred nama, a znamo da voljeni postanu još voljeniji kad zakorače u vječnost.
Privilegiju da bude profesor i cijeli život posveti radu sa djecom Beba je oduvijek isticala.
Čuvenu misao Jove Zmaja da "nije znanje znanje znati već je znanje znanje dati" ona je svakodnevnim radom na sebi dovela do savršenstva i zbog toga su je, kroz generacije, voljeli i učenici i njihovi roditelji.
To je bila njena lična karta. Zbog toga su je poštovali i svi uključeni u nastavni proces, od kolega, osoblja, direktora škola u kojima je radila, ali i mnogih inspektora Ministarstva prosvete koji su sa njom "morali" da se sretnu.
Kao profesor bila je stroga, kao čovjek pravična. Imala je svoje metode da prenese znanje ali je znala da nagradi rad i predanost kao i da kazni nerad. Nije imala duple aršine i nije joj bilo ni najmanje bitno čije je dijete u pitanju. Jedino mjerilo bilo je znanje i zato smo valjda nešto i naučili.
Kao ratno dijete, iako porijeklom iz Bjelopavlića, sticajem okolnosti odrastala je u mnogobrojnoj porodici na Kosovu i Metohiji gdje je život bio suštinski težak. Oca nije zapamtila i nedostatak njegove figure izoštriće njen duboki osjećaj za pravdu. Majka, kao živa ikona, ostaće da svijetli do kraja života kao moralni i ljudski svetionik iz čega je crpila i snagu i motive da uvijek daje najbolje od sebe i bude pravična prema svakom.
Sa takvim smjernicama zakoračila je u život od malih nogu znajući šta hoće. I tome je posvetila cio život. Karijeru je gradila predanošću i posvećenošću životnom pozivu a autoritet pravednošću i ljubavlju. Svakom prema zasluzi. Bez protekcije. Zato smo i mi nju voljeli i poštovali, zato nam sada nedostaje više nego što smo ikada mogli da pojmimo.
Od krhkog i osjetljivog materijala napraviti ljude bio je težak zadatak. Najteži. No, ona je znala kako. Svojim primjerom nastojala je da i drugima pokaže put. Kao najveći uspjeh isticala je uvijek svoju djecu, Katarinu i Viktora. Oboje đaci generacije barske gimnazije.
Na tu činjenicu bila je jako ponosna baš kao i na svaki uspjeh nekog od bivših učenika za koji bi čula.
I koliko god da je uživala u zasluženim penzionerskim danima učionica nikada nije prestala da joj nedostaje. I to je često pominjala, a i da nije ta sjeta joj se s vremena na vrijeme ogledala u očima.
Liječili smo to vrlo često kroz poeziju i razne citate iz najvećih i najpoznatijih komada svjetske književnosti. Iako u devetoj deceniji razboritost i nevjerovatno pamćenje su nerijetko fascinirali slušaoce.
I kad su nastupili poslednji dani nije bilo drugačije. Svakodnevno okružena prijateljima, vitalnošću i mudrošću plenila je. Otišla je tiho. Bez tuge, bez bola, bez žala. Spremna.
I pred zadnje putovanje vidio sam najveće poštovanje koje čovjek može da poželi.
Kao da dobije nazad sve što je dao. I to je pravedno. To je zasluženo.
I na kraju priče, u novinama jednog juna godine gospodnje te i te, njegoševska poruka njenog legendarnog IV-2 "Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi".
Danas je Jovanjdan, njen prvi nebeski rođendan i kad se upali bezbroj zvezdica sjetićemo se najljepših zajedničkih trenutaka i od toga ćemo živjeti do nekog sledećeg rođendana ili nekog novog susreta...
U potpisu, Saša Stojanović
