Piše: Žarko Djurišić
Nije rijetkost da su se svemogući bogovi često svađali i nadgornjavali oko svojih moći i uticaja.
U svemu tome, vrhovni bog Zevs je morao da presuđuje. Imao je pune ruke posla i njegova je bila zadnja. Tako je bilo i u slučaju svađe izmedju boginje mudrosti Atine i brata Zevsovog, boga mora Posejdona, ko će upravljati Atikom. Pripašće onom ko pokloni vredniji dar njenim stanovnicima, odlučio je vrhovni. Posejdon je podigao i uzburkao more, a kad se sve smirilo iz kamena potekla je voda. Atina je umočila prst u taj izvor i stresla kapljicu sa njega. Kao rezultat toga iznikla je Maslina. Zevs nije imao dilemu ko je pobjednik. Atina nije stala na tome. Stresala je morske kapi od juga Pirineja, obalom Sredozemlja pa sve do Levantea. Nicala su stabla masline i donosila blagostanje božansko. Od tada maslina biva čudotvorno drvo, simbol mira, života, izobilja, vječnosti, zdravlja, mudrosti. Postala je simbol pobjednika. Sreća je pogledala i naš kraj. Nesenično je Atina otresla kapi koje su se od Boke do Bojane, a posebno podno Rumije namnožile i donijele i nama, novi život.
Dani, mjeseci, godine se broje iza mene. Mnogo njih ne bi bila šteta i da se izgube, ali ima i onih koje sa velikom pažnjom i ljubomorom čuvam. Zbog njih mi je život koji živim drag i znam da ga nijesam uzalud traćio. Izdvajati i pobrajati te fragmente, sekvence, kadrove filma koji mi je povjeren da odigram kao glavni glumac, bilo bi preambiciozno. Svi igramo glavnu ulogu u svojim filmovima i za to dobijamo razne nagrade, čiju vrijednost često osjećamo samo mi, a ima i onih kojima se mora pokloniti i aplauzom ozvučiti. Sreća je veoma vazna u toj gorkoj životnoj pustolovini, ali je slabo vjerovatan ishod. Definisati je, još je teže iako su se mnogi odvažili. Opisati...?
Ako bi me neko pitao kako je vidiš. Bez razmišljanja bih rekao:"Maslina"! Ne može se desiti da tu sreću ne zaslužiš, dodirnuvši stablo masline. Sreća kojom te ona nagradi objedinjava snagu, mudrost, duhovnu harmoniju, mir, ljubav. Od grčkih bogova pa do danas, rasti, provoditi vrijeme i družiti se sa njom, stvara poseban osjećaj blagosti.
Roditi se u Baru i još pod obroncima Rumije, znači roditi se pod srećnom maslinom. Ipak da bi spoznao sve ono što ona krije pod onom njenom rošavom korom treba malo vremena.
To vrijeme je najbolje naći i koristiti šetajući kroz Dabanovo, Marijal, Spilice, Sustaš, Maroviće ili Velembuse, Džidžarin, San Fila, Mirovicu. Tour de Olives. Dan, dani, mjeseci, godine, proći kroz ovaj raskoš i galeriju, su malo da samo pogledom dotakneš sve ove mudrice koje iako u grupi ipak svaka isijava svoj karakter. Raznih je tu generacija. Razni mogu naći sebi društvo i prozboriti koju, a ko umije i šutnjom se mogu slasno ispričati.
Stari Grci su pohodili svoje proročnice i dobijali, uglavnom dvosmislene odgovore, koje su testirale njihovu mudrost i pronicljivost. Nijesu svi razumjeli ili odgonetnuli njihovu poruku, pa su zbog toga i znali platiti glavom.
Naše mudrice nijesu baš takve. Obilaziti i slušati sa posebnom pažnjom šum nihovog lišća, naglašena potreba za zagrljajem koje nude njene grane, raskorak njenog korijena, a posebno nisku neravnomjernih i nepravilnih nišica u kojim se čuva sva mudrost svijeta. Ko prisloni uho čuće šapat, ko zavuče ruku naći će poruku koja je njemu samo namijenjena. Zato je ona kao majka, ne ostavlja svoje najdraže. Da li smo mi dostojni nje. Pitanje je svakom upućeno. Ima li svako odgovor? Odgovor možda leži u odnosu prema najstarijoj medju njima. Zlo smo joj nanosili, a ona i pored toga dočekuje i daje plodove. Upornošću i strpljenjem želi da slomi besramne. Mnoge je proputila, a i drugi će se osvijestiti. 2250 generacija je propratila i mnoge izvela na pravi put.
Dino B. je jedan od mnogih Starobarana koji je generacijski vezan za stablo masline. Ne samo što ih posjeduje , već je i porodično proizvodio maslinovo ulje. Šetnje sa njim kroz barske maslinjake, otkrivale su mi ne samo emociju koju je posjedovao prema njima, već i raskoš koju je to drvo nosilo u sebi. Ortački je njegova porodica, na poli, što bi se reklo, cijedila dragocjenu tečnost, ulje, sa vlasnikom tadašnje uljare Mahmuta Salakovića. Nije bila jedina u našem kraju, ali je bila najmodernija u periodu po oslobadjanju Bara od Turaka. Pripala je tada Vojvodi Mašu Vrbici koji, pored toga što je bio kraljev vojskovodja, imao je smisla i za posao. Uložio je on u nju puno, ali zbog njegove naravi, ili čega drugog, vjerovatno je i izgubio uljaru, pa se njeno vlasništvo našlo u Mahmutovim rukama.
Ispod izvora Kajnak, pored rječice Rikavac, objekat je posjedovao opremu kojoj bi pozavidjeli mnogi. Njegova istorija je po mnogo čemu interesantna i puna kontroverzi. Velika je šteta što se ne nalazi u vlasništvu opštine. Neko je to propustio kad je trebalo reagovati, a boljeg mjesta za Kuću maslina, ne bi moglo biti od nje. Rikavačka bujuca usmjeravana je na kamenu meljavu koja je uz specifičan šum, mljela masline i proizvodila kašu koja se ubacivala u posebne koševe i tako napunjeni slagali se jedan na drugoga, pod presu. Posebnim čekrkom se natezala i kao rezultat je hladno cijedjeno ulje, extra virgine. Lijek nad ljekovima. Napitak za bogove sa Olimpa.
Ono što je bila privilegija malog broja je piti samotok. Samo ocijedjeno ulje prije ubacivanja pod presu. Ako bih se zadesio u tom trenutku kad je bilo njegovo izdvajanje, mogao sam preko veze dobiti litar ili dva. Velika čast i privilegija. Sa supenom kašikom tog melema, počinjao je dan na štre srca.
Odavno Dino i ja nijesmo prošetali maslinarskim stazama. Sada se znamo naći u njegovom, može se reći, kultnom restoranu "Kaldrma" gdje se čini muabet i gdje zaljubljenici maslinovog ulja imaju priliku da prezentuju i probaju mlada ulja. EX ALBIS ULIVIS!
A staza, srećom ima sve više i više. Predani ljudi i zaljubljenici obnavljaju stare i sade nove zasade, prateći nove i moderne naučne metode uzgoja maslina i proizvodnje ulja. Ona koja je uvela i otvorila vrata nauci u maslinarstvu je Ksenija Miranović. Na žalost odavno nije medju nama, ali ima raznih načina da se te gospodje-dame, češće sjetimo.
Sve ove godine druženja sa mojim dragim starobaranima, inficirale su i mene, pa sam se odvažio da postanem i ja maslinar. Mojih tridesetak maslina ugnijezdile su se na, za njih, netipičnom mjestu, ali upornost koju one posjeduju prihvatio sam i ja, pa sad zajedno, one odrastaju, a ja starim, tabajući neku novu stazu izmedju njih.
