Piše: Žarko Đurišić
Kafana. Čudna sorta. Mnogi su o njoj raspredali, neki joj pjevali, neki osvitali, a neki u njoj tugovali. Bila je stjecište probisvijeta, obrazovanih, mudrih, zlokobnih. Svi su znali zajedno za jedan sto priče ispredati, bez cvonjka ostajati, život gubiti. Đura Jakšić je znao svoje cehove stihovima plaćati. Za vrijeme rata
kada su okupatori od škola kasarne pravili, kafane su bile učionice. Scenariji za neke drame su stvarani u njima, pa su čak i nekim predstavama, scene bile. Neiscrpne teme od javnog značaja započinjale su s početka rada, a zaključivale sjutra u ranim jutarnjim satima.
Kad su Radoja Domanovića pitali ima li što bolje od pune čaše, bez ikakve zadrške je rekao da ima puna flaša. Tinu Ujeviću, možda najboljem poznavaoca vina, a tu titulu, naravno da je u kafani stekao, često su znanje provjeravali. Podmećali su mu i stara i mlada vina, proizvođače ove ili one i bez dileme i pogreške, vezanih očiju je pogađao. Kada su mu donijeli jednom prilikom čašu vode, ispod poveza se mogla vidjeti zbunjenost: „Ovo nikada nijesam pio!“ Poslovi se i danas znaju u njima zaključivati. O karakteru njihovom, nekad i sad, teško je paralelu povući, ali svršenom poslu mane nema. Boemština koja je nekada svaku kafanu bojala, danas teško i da se zna što je to. Nekada se namjenski dolazilo po parče nezaboravne atmosfere, danas je svaki śednik za zaborav. Teme koje su se ranije analizirale, danas ne postoje jer su ih pojele agresivne diskusije. Prijateljstva stečena u kafani bila su ona prava. Danas, ako izađeš, a da nijesi bar dva neprijatelja sebi nabacio na vrat, zašto si i dolazio. Nekada se tražila stolica u prepunoj sali, danas ih možeš naći na pretek. Teško je danas započeti nešto vrijedno pažnje sa šmekom. Uglavnom je to isprazno, neznaveno, ostrašćeno, začinjeno sujetom i argumentima samo diskutantu znano. Saslušati sagovornika je prava umjetnost. Upasti i prekinuti nekome rečenicu je poslastica. Obrazovanost upitna, znanja sa jednog izvora ispijana, tako da se odmah može znati kojem taboru pripada. Mentalna širina nikad uža, teme uglavnom globalne. Lokalne su se uz kafu jutarnju, pretresle.
Moglo bi se reći da kafana koju neki sa sjetom i nostalgijom pamte, ne postoji. Crna Gora je sa Vitom Nikolićem i Lesom Ivanovićem, sigurno, izgubila taj nesvakidašnji šmek dima, ognja iz prepune čaše, gega kad mu se ne nadaš, lijepe riječi koja prija svakom. Oni kojima je život radost mogu naći u svemu zabavu. Oni koji ustanu rano, pa im je lijeva noga prvi oslonac, dan će crnim
bojati. Oni kojima je čomiga na čelu ukras kroz život, svoj katran će prosuti gdje stignu. Ljudi pijavice će se truditi da svakom isisaju i zadnju trunku pozitivne energije u želji da svijet bude onakvim kakvim ga oni vide. Ono što zaokuplja najviše njihovu pažnju je Evropa, njena zbilja, dalja sudbina i išekivanje da se što prije raspadne. Traži se način kako da pomognu da se ta sveta misija što prije ostvari i da to zlo što prije nestane pa da svi počinemo. U tome su najbučniji oni kojima je nos najdalja tačka. Zdušnu podršku dobijaju od onih kojima su vrhovi prstiju ispružene ruke, kraj vizure. Ograda od balkona ili
taraba oko kuće, dozvoljavaju da se mudro ćuti, pa kad zatreba da onako sa autoritetom, grubim glasom, poentiraju. Situacija je dramatična, ali će oni naći rješenje, što se lako može vidjeti.
Čuti...?
Dok oni raspredaju, analiziraju, sanjaju i kuju planove, Evropa živi svoj normalan život. Kao i svako - problema, trzavica, dilema, razmirica, ima. Pametni i mudri zna izaći iz svake situacije još jači. Ovi drugi završavaju u jami, kao u onoj poznatoj priči.Muke i nevolja, stara dama, je puna i bila je puna, a biće ih još više. Izlaz će naći i izaći će još čvršća i jača. U tom probranom, evropskom, društvu, nalaze se i oni koji po svojoj veličini negdje ne bi mogli ni da privire, ali dama, damski, prigrli svakog ko zasluži svojim djelom. Prigrli svojih pet patuljaka!
Zaslužili su oni to svojim odnosom, pameću, mudrošću, znanjem. Simpatični, dragi, umilni. Ono što je velikom milo, mali su shvatili. Lihtenštajn je savio svoje gnijezdo podno Alpa, između Švajcarske i Austrije. Finansijski raj je bio dugo za mnoge. Turizam mu je primarna grana i ubira značajne prihode. Slobodno tržište mu omogućuje da oblikuje prosperitetnu privredu. Stopa
nezapošljenosti svedena na minimum. Kneževina po uređenju joj
daje neki poseban šarm. Luksemburg je sebe izgradio kao jedan od najvećih
finansijskih centara sa svojih više od 7000 holding kompanija i preko 230 banaka. Bruto dohodak opterećuje nejaka ramena svakog od stanovnika sa 40000USD. Taj problem ih je izbacio među najbogatije zemlje na svijetu. Luksemburžani kojih ima oko 600000 stanovnika i 180 nacija, žive lagodnim i bezbrižnim životom, što izgleda nije problem. Sve se može. Zbog njihovog
odgovornog i profesionalnog poslovnog odnosa evropska zajednica im je povjerila nekoliko značajnih institucija na upravljanje, što ponosno ističu. Šengen na rijeci Mozel je njihovo čedo. Po uređenju parlamentarna monarhija sa Velikim vojvodom na čelu. Okružen velikim državama Njemačkom i Francuskom, a i Belgijom, našao je svoj spokoj. Andora, sa svojom burnom i vrlo interesantnom istorijom, prestavlja još jednog patuljka. Populacija broji oko 85000 stanovnika, koji su se ugnijezdili u jednom od pirinejskih
procijepa, gdje je prosječna visina oko 1900 mnv, sa rijekom Valkirom koja donosi svoje kanjonske draži. Udaljeni od mora i na osami, dugo su bili na marginama svih događaja. Vještinom i umijećem, našli su svoj modus preživljavanja koji ih je danas svrstao u jednu od prosperitetnijih i stabilnijih zemalja. Turizam, razvijen saobraćaj, telekomunikacije i niski porezi to joj
omogućavaju. Česti sukobi koji su vođeni oko prevlasti nad njom, odredili su joj i političku sudbinu. Kompromisom dvije komšijske sile, Španije i Francuske, ustanovljena je kneževina sa podijeljenim uticajem dva sukneza, predstavnika biskupa iz Španije i svetovnog predstavnika iz Francuske. Đe je ljudi ima i
dogovora.
San Marino. Važi za najmanju, najstariju i nosi epitet najuzvišenije republike na svijetu. Osnovao je, bježeći od Dioklecijana, klesar Marin sa ostrva Raba, koji je kasnije postao svetac. Okružena sa svih strana Italijom, krasi je, takođe, burna i veoma interesantna istorija. Možda najstariji ustav, uređuje pravila igre, a sve to kontrolišu dvojica kapetana regenata. Smještena na brdovitom dijelu Apeninskog poluostrva, brda Monte Titano koji okružuju rijeke Mekeri i Mekeri Konka. Udaljena je petnaestak kilometara od Jadranskog mora što joj dobrim dijelom i određuje klimu. Finansije, turizam, industrija i usluge je
svrstavaju u red bogatijih svjetskih država. Monako, koja je druga najmanja zemlja na svijetu, od svih ovih patuljaka je sigurno najekstavagantniji. Ime mu datira još iz grčkog perioda. Jedini izlazi na more i predstavlja biser Azurne
obale sa svojih četrdesetak hiljada stanovnika. Neubiranje poreza, interesantno je mnogim, pa je postao stjecištem najbogatijih i najpoznatijih ličnosti. Razvio je turizam do najvišeg nivoa, a ono što nadomješćuje poreze su mnoga kasina
Monte Carla, gdje se okreće ogroman novac. Zna se čiji je prihod najveći. I on je imao inspirativnu istoriju, prolazio kroz bure i nevere, ali ono što je interesantno da je jedna pametna, lijepa i mudra žena odigrala ključnu ulogu u opstanku nezavisnosti Monaka. U postratovskom periodu, tada nesumnjivog autoriteta i ni malo prijatnog generala de Gola uspjela je svojim šarmom i
lucidnošću da privoli da i dalje priznaje suverenitet male knjaževine. Supruga tadašnjeg kneza, prelijepa Grejs Keli. Sticajem istorijskih okolnosti, nadgornjavanjima velikih, interesno ili umješnošću i mudrošću njihovih vladara svi ovi patuljci su izrasli u gromade. Mali, a veliki. Veliki jer su shvatili da
su mali. Mali i te kako može biti veliki kad djelom pokaže veličinu. Mali svjesan sebe i prihvatajući da je mali, veoma brzo postane veliki. Veliki je iako je mali. Metri nijesu važni malom, znanje ga čini velikim. A veliki? Veliki vole male. Vole male koji su svjesni da su mali, pa ih prigrle da što brže rastu i izrastu u velike. Simpatija koja se rodi između velikog i malog, brzo preraste u ljubav.
Malom prija, velikog zabavlja. Voli veliki da mu je mali u društvu, malog to postiče da bude još veći. Ima još malih koji nijesu postali veliki, ali ima i malih koji su umislili da su veliki! Veliki da ne mogu biti veċi, važni da ne mogu
biti važniji. Veliki vole male, ali sa simpatijom ne gledaju umišljene velike. A umišljeni veliki ne posustaju u svojoj umišlenoj veličini. Veliki pokušava da mu stavi do znanja da mu ta umišljenost velikog ne stoji, da se dozove i shvati da je mali, pa će sigurno, vremenom i on izrasti u velikog. Umišljeni mali ne posustaje u svojoj umišljenosti. Veliki pa veliki, ne shvatajući da je sve manji i manji. Veliki želi da pomogne malom da postane veliki, ali pamet mu ne smeta i dok je tako mali biće mali i živjeće u svojoj umišljenoj veličini. Umislio mali da ga veliki kinji i ne voli, jer je mali pa od svoje umišljenosti ne vidi ništa. Dovoljno bi bilo da se pogleda u ogledalo i prihvati realnost, pa će sigurno lagano početi da raste. Umišljeni mali tvrdoglavo ćera svoje, umišljajući
da ga niko ne voli jer je toliko veliki. Ne shvata da će pomoć dobiti od svih dobronamjernih samo ako se okane onih koji mu pune ego velikog. Kada shvati da je to što je, mali će početi da živi život velikog.
A kafana sa početka priče i dalje sve dublje tone. Veliki broj njenih polaznika čine mali ljudi koji su umislili da su veliki. Postala je stjecište onih malih ljudi koji ovom malom ne pomažu da shvati da je mali i da počne da raste, jer će u tom slučaju izgubiti svoje mjesto za stolom u toj maloj kafani. Ako mali
poraste i kafana će porasti, a ovi mali ljudi će morati da bježe jer ih veličina ovih koji će doći, pojede.
Braća Grim su davnih dana pisali o patuljcima koji su se zvali Uča, Srećko, Stidljivko, Kijavko, Pospanko što bi donekle moglo odgovarati našim patuljcima iz priče. Fale Tupko i Ljutko. I oni su tu negdje, ali ovom društvu su višak.
A Snežana, za nju ne treba brinuti, ona će se sigurno pridružiti biranom društvu!
