Piše: Pero Radović, TV autor i publicista

Uvaženi narodni poslanici Skupštine Crne Gore,

Jeste li gledali teniski meč polufinala Vombldona između Rodžerea Federera i Miloša Raonića? Volio bih ako ste gledali, naročito jedan broj vas.

Što o ovome pričam?

Mene je meč oveselio. Možda se tako osjećao i najveći broj građana Crne Gore. Imaju pravo i oni kojima je bilo svejedno. Ali, u ovom slučaju bio je, ipak jedan elemenat koji može da bude svakme zanimljiv. Zakon života. Dok jedna teniska zvijezda (Federer), možda najveći u istoriji ovoga sporta, dok ta zvijezda polako zalazi, druga (Raonić) javlja se u punom sjaju.

Ni ovo prethodno što sam ispričao nije glavni razlog što pišem ovaj tekst. Pravi razlog je u Raonićevom ponašanju. Pobijedivši Federera (vidi gore o Federeru) plasirao se u finale Vimbldona, turnira koji slovi za nezvanično prvenstvo svijeta u tenisu. Po oba osnova (Vimbldon i Federer) Raonić je ostvario do sada najveći uspjeh u karijeri. I – poslije zadnjeg, pobjedonosnog poena, nije ni urliknuo (u toku meča samo je ponekad uzviknuo, hrabreći se), nije se u transu bacio na podlogu, nije bacao prema publici dijelove znojavog rekvizita, nije... Dostojanstveno se na mreži pozdravio sa pobijeđenim, ispratio ga do izlaza (to je sjajna obaveza, jedino na Vimbldonu) i, sa ozarenim licem i dignutom rukom napravio krug prema gledalištu. Ovo ne opisujem samo zbog onih koji nijesu gledali meč.

Sve skupa, samom činjenicom da je Raonić naše gore list, da je rođen u Crnoj Gori, pa makar i igrao za drugu državu, dovoljno je za ponos. (Previše li je tog lišća ponos izvan Crne Gore).

Razmišljao sam otkuda to držanje i – samo dijelom odgonetnuo enigmu. Kamera je povremeno pokazivala reakciju njegovih roditelja (Podgoričani, sada i oni žive u Kanadi). Reagovali su kao i Miloš na terenu. Eto, u ovom primjeru, stekla se neka nit iz naše tradicije, plus roditelji... Otuda se ponekad kaže za Crnogorce, Crnogorke posebno – da imaju nešto posebno ( plaši me prejaka riječ – aristokratsko) u sebi.

E, a-propos aristokratije, vraćam se Skupštini Crne Gore i njenim poslanicima. Najvišim predstavnicima građana ove države.

Kad je uveden parlamentarizam u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, počeli su i cjelodnevni TV prenosi sa zasijedanja njihovih parlamenata. Slušali smo i gledali naše, ponekad i njihove. Iz dva velika ex-yu centra tada sam čuo komentare da se poslanici u crnogorskoj skupštini u odnosu na njihove ponašaju aristokratski. Lijepo je zvučalo. Ali, kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da aristokratsko s početka mijenjalo je opšte balkansko. Sebi sam to objasnio da je ponašanje na početku bilo djelom rezultat tradicije u narodu, ali još više iz straha. Jer, upravo u tradiciji na ovim prostorima se ponekad za poganu riječ gubila i glava. Kako su u Skpštinu među poslanike neprimjerene riječi polako puzeći ulazile, a blagodeti statusa poslanika se oslačavale, koža na licu je debljala, i – kod jednog broja poslanika ni traga od dobre tradicije. A ni bojazni da će otići glava. Eventualno „držite me da ga ne ubijem“. Na sreću, još je dovoljno skupštinskih poslanika (dama posebno) koji čuvaju obraz građana Crne Gore.

Ali, oni prvi, pokvariše mi raspoloženje, jer se odnekud javiše kao poređenje.

PS

Slučajno sam se kasnije uključio u direktni program Sport Kluba i to upravo u vrijeme kada je komentator analizirao meč Rodžer Federer-Miloš Raonić. Čitavo vrijeme on je objašnjavao kako je Rodžer zbog svojih grešaka izgubio meč, a ni pomena o tome – da je tu bilo i neke Raonićeve uloge. Kolebam se koju riječ komentaoru da uputim – da li u Raonićevom maniru, ili u stilu komentatora. Ipak, bilo je otužno slušati tu analizu. Umalo da upotrijebim neku poganu riječ.

Bezmalo da je nebitno kakav će biti ishod finalnog meča u nedjelju. A, nadati se...