Mnogi kažu da ništa ne bi mijenjali kad bi ponovo krenuli ispočetka. Ja bih promijenio gotovo sve, izuzev porodice. A sigurno ne bih opet upisao Pravni fakultet.

Piše: Milan VUJOVIĆ

Ništa me ne može vratiti u prve studentske dane prije četiri decenije kao oktobarski južni vjetar i kiša. Takvo me vrijeme dočekalo te 1977. godine u glavnom gradu ondašnje Jugoslavije. I kad mi je sve potaman, jugo i kiša me bace u depresiju, svaka sitnica može da me rastuži, a onaj čudesni Lesov stih: “Sjećanje me lakom tugom ovi” ostavi bez daha kao kad mi stane lift.

Istina, nije bio traumatičan prvi odlazak u veliki grad, već drugi, onaj poslije praznika, 29. novembra, Dana Republike. Prvi dolazak u Beograd bio je u znaku uzbuđenja, treme, nade... Drugome je, međutim, za vratom dahtao januarski ispitni rok, koji se munjevito približavao posebno onima koji do tada nisu pipnuli knjigu. A u to vrijeme ispiti su bili ozbiljna stvar, student je morao da zna da bi dobio šesticu.
I sad mi zaiskri u očima kad se sjetim povratka u Beograd početkom decembra. Balkanska ulica mirisla je na ugalj, a moja soba u Kosovskoj 16 na zimu i samoću. Onda sam otvorio kofer i knedla mi je zastala u grlu. Sve je bilo ”pod konac”, spakovano brižljivom majčinom rukom. Na dnu kofera bila je kutija do vrha napunjena kolačima, sa neizbježnom “lenjom pitom”, i nešto zbog čega sve ovo pišem: dvije staklene boce iz kojih su se crvenila zrna šipka. Svako zrno bilo je okrunjeno rukom mog oca.
Kad smo prije neki dan ispratili dvije mlađe kćerke znao sam da im neće biti svejedno kad tamo daleko, u bijelom svijetu, otvore kofer. Njihova majka ima običaj da im, prilikom pakovanja, uz kolače koje obožavaju, ubaci i neku, njima dragu sitnicu, a ja sam, kao nekad moj otac, uspio da svaku žutu peteljku skinem sa zrna šipka i do vrha napunim oveću plastičnu kutiju.
Ovih dana u Baru nema tog oca koji sebe smatra dobrim roditeljom, a da mu se prsti ne žute od šipkova.

* * *
Vratile su se kiše – aerodrom u Podgorici je ponovo podigao borbenu gotovost do krajnjih granica. Samo u onom ograđenom dijelu “tri sa tri”, u improvizovanom kafiću, u kojem mali espreso s mlijekom košta 2,90 evra, na dva mjesta kaplje kiša s krova. One posude u koje putnici ubacuju stvari pred skeniranje, služe umjesto lavora. Malo dalje, prema šalterima za čekiranje, na još tri mjesta prokišnjava krov.
Ne može se reći da je baš reprezentativan prvi dodir s Crnom Gorom putnika namjernika...

* * *
Inače, te nedjelje, 6. novembra, na podgoričkom aerodromu prepoznao sam trojicu putnika. Miomir Mugoša je otišao u Ljubljanu, a Žarko Korać i Miroslav Ilić u Beograd. Jedino je estradni umjetnik bio zamoljen da napravi nekoliko selfija sa mlađim osobama ženskog pola. Ne znam kojim poslom je on dolazio u Podgoricu, ali Korać nije morao da poteže toliki put zbog one emisije koja je antipropaganda profesionalnog novinarstva.

* * *
Dvije vijesti iz kulture koje dosta objašnjavaju o zemljama iz kojih potiču:

Svi Italijani koji slave osamnaesti rođendan između 3. novembra 2016. i 31. decembra 2017. dobiće vaučer od 500 evra koji mogu da potroše na kupovinu knjiga, ali i na karte za koncerte, pozorišne i bioskopske predstave, posjete muzejima i nacionalnim parkovima... Na ovaj projekat država će potrošiti 290 miliona evra, ali italijanska vlada smatra da će novac biti dobro uložen...
Televizija Art iz Beograda prestala je da emituje program poslije 25 godina rada iz finansijskih razloga. A finansirala se iz sopstvenih prihoda i imala je četvoro stalno zaposlenih i pet honorarnih saradnika.
“Pošto u ovoj zemlji nikog ne zanima kultura, pomoć nismo mogli da dobijemo ni od Ministarstva kulture i informisanja" – kazala je direktorka te kablovske televizije Slađana Pojić.
TV Art osnovana je decembra 1991. godine. Sadržaj je zasnivala na temama iz kulture i umjetnosti.

U Crnoj Gori je kultura, takođe, marginalizovana.
I po tome ličimo na većeg člana nekadašnje Državne zajednioce.
I premijeri nam liče. Samo što imam utisak da onaj njihov, kakav je da je, ima veliku želju da nešto učini, da svima u njegovoj zemlji bude makar malo bolje, a ovaj naš, čini mi se, odavno nema entuzijazma i prvenstveno misli na sebe i one oko sebe.

* * *

Konačno je i crnogorska opozicija dobila jedne izbore – doduše u Americi.

* * *
Stvarno nikad ne treba reći nikad. Ko je mogao i da pretpostavi prije trideset i kusur godina da će košarkaši Mornara doći u priliku da budu šampioni Jadrana. Ako u nedjelju 13. novembra pobijede Zadar u “Topolici” preskočiće ga na tabeli ABA lige. A Zadar jedini nastupa u regionalnoj ligi od nekada slavnih dalmatinskih klubova, šampiona i vicešampiona Jugoslavije. Nema više ni Jugoplastike (kasnije Pop 84) ni Šibenke, sada su to Split i Šibenik i igraju u hrvatskoj A 1 ligi.

* * *

Novak od prije nekoliko dana zvanično nije najbolji teniser na svijetu. Da nije osvojio Rolan Garos još bi bio prvi.
Ali, neka je živ i zdrav, više je učinio za promociju Srbije nego svi njeni diplomatski predstavnici u svijetu.