Da se kaže kako je nešto odavno, kod nas ima mnogo raznih uzrečica, od Kulina bana pa do ovih dana, otkako je prase repom zakrivilo itd. Slikovit je naš jezik pa kojim god ga imenom zvali. Ovo jutros je daleko starije. Vječita borba noći i svijetla jutros je mekana, nježna i blago ružičasta.Zora, gladna, kljuca zadnje zvijezde. One se inate da ostanu. Ono neumitno im ne da. Polako, jedna po jedna nestaju.

 
Piše: capt.Marijan Brajac

Rabbi Zvi, ne valja, nije dobro, ne smije se. Neće biti dobro rabbi.
Sve ima svoje ime pa i On, veliki tvorac svega. Njegovo ime sastavljeno od četiri slova ne smije se izgovarati. Može se kazati , Bog, Gospodar, Tvorac, Najmoćniji na nebesima. Sve to može ali tetragrammaton ne. Ime od 4 slova se ne izgovara, nikad i nigdje. Učiniti to znači otvoriti širom vrata nesreći i zlu.
***
Imati samo 22 godine, glasno izgovorati njegovo ime, na ulici, u sinagogi bilo je nešto van svih i svačijih očekivanja.
Shabbatai Tzvi ne samo da je to radio već se proglasio Mesijom. Znao je da nije ali je volio pomalo tjerati inat.
Pun sile, samouvjerenosti da je njegova istina jedina i prava , riječ sa četiri slova, ime Boga, lako je silazila s njegovih usta. Jedni su mu se divili drugi se zgražali. Shabbatai je tjerao po svoju.
***
Nešto pliva ispred. Objekt 20- 25 grada lijevo . Gledamo sva trojica, timunjer , ufićal od gvardije i ja s njima. Skrenemo malo i gledamo tamnu loptu kako prolazi blizu broda. Ko li ju je bacio u more, odakle je dospjela na pola puta između Singapura i Bangkoka. Vrijeme je normalno. Nije mnogo valovito. Bangkok je malo više od jednog dana pred nama. Sve je ko po špagu. Znam da će se nastaviti priča o nogometu čim odem s mosta.
***
Mali lučki trgovci znaju nekad biti nasrtljivi nudeći svoju robu. Stari poznanici, znaju gdje neće omašiti. Kraljevski mango, tajlandski mango je najbolji mango na svijetu. Desetak kila će pokriti dobru setemanu dana. Nijedan nije tako sladak ni tako mirisan.
U putu nas prate pozlaćene fasade i kupole budističkih hramova. Mnogo zlata,crvenila i čudnih lijepih ukrasa. Kad se prođe statua slona sa tri glave negdje smo na pola puta do izlaza iz rijeke. Po običaju, mimoilaženje sa drugim brodovima uvijek je na zavojima rijeke ili u dijelovima korita gdje je mnogo usko.
Ponekad se zamijete male grupe budistickih monaha. Lako su uočljivi.Prepoznatljivi su po svojim jarko narančastim togama i obrijanim glavama.
***
Jadran je topao okupan suncem. Sva kupališta puna kupača. Neko davno vrijeme od ranije. Još uvijek se vide ljudi kako jedu punjene paprike spravljene doma.
Djeca ko djeca, trče i viču. Da nije u pitanju Jadran čovjek bi pomislio da je u pitanju Indonezija ili Poljska. Što god mogu kombiniraju u bojama njihovih zastava. Crveno i bijelo, na linije, na kružiće, na tufne , nekad bi se reklo.
Djevojčica crne kratko podrezane kose šeta uz more držeći maloga meda u ruci. Ima kupaće gaćice na crvene i bijele kockice. Odjednom zaviče, neću za inat, za inat, eto. Zamahnu svom snagom i baci meda u more. Štiga ga par puta nosi natrag kao da pokušava da joj ga vrati. Onda ga jedan manji val povuče na širinu i otvoreno. Ne okrenuvši se ni jednom za bačenim medom skoči u more i zapliva. Vidi se, voli more. Jednog dana ona će biti odličan plivač.
***
Zvuk ezana za večernji namaz se odavno izgubio. Velike saharske dine oko Timbuktua crne se u noći okupane mjesecom. Kolijevka Prorokove vjere ne pamti pašu, velikog vezira Čuprilića. Za Timbuktu je svejedno je li Fazli Ahmed paša bio iz Albanije ili Velesa. Neko ga pamti po bitkama. Neko pak kao onoga koji je Sabbathai Tzvi-u postavio pitanje želi li svoju glavu pokloniti Sultanu ili da mu vezir pokloni turban i čalmu. Tzvi izabere turban i ode za Ulcinj. Nije više nigdje izgovarao glasno riječ sa četiri slova. Tetragramaton je Tzvi nosio u sebi.
Znao je da je vezirov bijes velik, posebno kad popije malo više. Niko nije anđeo pa ni veliki vezir, Svakoga ubija nešto. Izuzetak nije ni Fazli paša. Ubi ga arak. Nekad se za dobru rakiju u šali znalo reći , e kakva je ,bolja je od Boga. Bog kad ti digne pamet digne je jednom za vazda a ova ti uzme pamet do jutra.
Tu, vremenski blizu, umrije veliki vezir a ode i Shabbatai Tzvi. Prvome dođe glave arak a drugome inat i ubijeđenost da je jedini on u pravu.
Zaboravilo vrijeme i na jednoga i na drugoga. Je li vrijeme neka vertikala ? Postoji li stvarno prije, sada i sutra. Meni vrijeme često puta izgleda ravno. Ništa nije ni prije ni sutra ni sad. Sve je tu, Jedino je nešto dalje a nešto bliže.
***
Dan je počinje lijepo. Luka je jutros zamočio ruke u pituru za bojanje kužine. Iza toga je halavim rukama timbravo po pločicama na zidu. Ne znam koliko mu je majka bila sretna. Rekla je da je baš zadovoljna što će dogodine u školu. Iza toga je samo uzdahnula.
***
Tratinčice u đardinu stajale su još pognutih glava kad sam naumio kod Veska na čaj. Volim dole na bazen. More je blizu a nema ni vele buke od auta. Putem uvijek okinem par slika. Jedan mali medo leži na žalu. More ga je izbacilo. Pogled mu je prazan. Stoji onako bačen.Ništa ga ne boli.

Jutro je prijatno. Još malo i početi ćemo da radimo. Ne tražim vele, pokoji brod i mrcu mora.
***
U dimu španjuleta vidim opet onog starog spliskog penšijunata. Dok naručujem jednu slanu srđelu i veliku bevandu čujem ga opet, vojak, oklen si ti, a ? Onda odgovara sam sebi, ma reka san ja da si ti od naših čim jideš slanu srdelu. Čovik s mora.

Bio je dan izlaza. Vojničke plaće nisu bile velike kao što nisu ni dan danas, vjerujem. Bila mi je uvijek draga ta betula na kantunu Dioklecijana. Betule, gostionice, bircuzi, lokande to su institucije. Sjediš, slušaš ljude i gledaš. Kao tada. Ona je prolazila. Gazila je graciozno rivom kao flamingo kad sam preko gutljaja bevande čuo, ma kako lipo grede , ni begovica joj nije ravna.
***
A jes mu ga, život može biti dobar ako čovjek ne goni inat. Znati čuti, znati gledati, znati primiti, znati odvagnuti, znati da nisi uvijek u pravu.
Ne volim svijet sa anđelima samo bijelih krila.Jes sve bijelo ma je i sterilno, ko ona pustinja gipsa neđe u Meksiku. Pomiješano je bolje, istinitije je. Kad je pomiješano možda i andio crnog, slomljenog krila nađe neđe malo mjesta u nečijoj misli, nečijoj molitvi.
***
Danas će biti lijepo svima onima koji ne traže puno.
Nemojte ovo jutro trošiti na uzdisanje i kajanje zbog onog što je bilo juče. Pokušajte danas izbjeći ono zbog čega biste se mogli kajati sutra.
D(uško) R(adović), jedan pametan čovjek
***
Zašto je Shabbatai Tzvi tvrdoglavo izgovarao glasno tetragrammaton pa završio u Ulcinju, zašto je ona lopta našla svoje mjesto na moru na pola puta između Singapura i Bangkoka, zašto ljudi tako vole često reči , neću za inat.

Niko to ne zna. Svaki zašto ima svoj jebi ga.

Ne sanjamo svi jednako
i to nikome ne smeta.
A zašto svima smetamo
kad smo drukčije budni?
----------
Ja sam sakupljač neobičnih stvari.
Neka drugi sakupljaju značke i marke.
Ja sakupljam dane, časove i trenutke.”

Miroslav – Mika Antić

Miku volim već odavno a nisam znao za ovo njegovo. Njegovo sakupljanje i moje su vrlo slični. Drago mi je da je tako i da niko nikome ništa nije uzeo.
***
Nekoliko slonova se provlači kroz guste nasade bambusa na sprudovima rijeke. Sve će se izmijeniti ali slonovi i Tajland uvijek ostaju nerazdvojni.
Prestižemo svako malo po grupu ribarskih brodova. Crveni, žuti, plavi, narančasti, zeleni. Ima ih svih boja. Kako odmiču naprijed ribari stalno bacaju petarde u vodu. Običaj koji se čini da bi ulov bio dobar.
Iz jedne kolibe koja kao i sve stoji na drvenim stubovima izlazi žena. Na leđima joj je malo dijete. U rukama joj je velika zdjela. Pere je u prljavoj rijeci. Vadi nešto i baca u rijeku. Ko zna što je to i gdje će to more izbaciti.
Koliko god je daleko, kanoćo još može uhvatiti odsjaj sunca u njenoj crnoj pundži i staklima ogromnih nebodera u pozadini. Sunce postaje sve dalje.
Slično Miki, skupljam svoja sijećanja.