“Zrno žita klija i raste, a onda se nađe u mirisu hljeba” M. M.
Piše: dr Milun Lutovac
Naslikano platno je doživljaj koji se zbiva iznad pravila pod kojima pulsira vidljivi svijet naše stvarnosti. Ono je najsadržajniji momenat opšteg pokreta prirode i ima ulogu da oplodi novu realnost – jednu od mnogobrojnih mogućnosti nevidljivog – paralelnog svijeta.
Slika tako biva svijet za sebe sa, samo svojim, jedinstvenim centrom i sunačanim sistemom u kojem naša trenutna egzistencija ima upitnu vrijednost.
Gdje je centar mikrokosmičkog svijeta slike?
Da li u presjeku dijagonala ili u tački njene najdublje perspektive, to jest, u skrivenoj geometriji ispod ploha boje i njenih tajanstvenih poticaja?
Na ta pitanja nam ne može odgovoriti ni sam umjetnik, jer i On, u odnosu na svoje djelo, naknadno može u njemu otkrivati nešto novo, nešto čega nije bio svjestan prilikom čina stvaranja.
Slikarstvo Muharema Muratovića, kako protiče vrijeme, sve više biva svjesno sebe. Svoje unutrašnje strukture i snage, kao i svog jedinstvenog, mikrokosmičkog univerzuma. Njegova slika nije medijum koji zabavlja i laska. Ona je u svojoj auri svijet za sebe, otporna prema sredini, to jest, svemu što dolazi spolja. Ispunjena saznanjem o svom sopstvu, o čemu svjedoči svečanom retorikom linije i boje, i opominje na neminovni hod vremena i umjetnosti. Na estetiku, koja je ovladala znanim i neznanim zakonima i stekla sigurnost u svom jedinstvenom izrazu unutar Muharemove slike.
Njegove spiritualne figure, “vlasnice bivše sreće”, svoje su na svom. Svojom pojavnošću dominiraju površinom slike i pod velom zagonetne ljepote i njome izvezenog bola, jer jedno bez drugog, u ovom kontekstu, ne postoji, iznose suptilnu i znakovitu renesansnu atmosferu.
U igri je svojevrsna psihološka analiza, koju ovaj slikar - Mediteranac, veoma uspješno materijalizuje kroz elemente lika “…od inkarnata do draperije” (M. Coko Marović).
Kako to znalački, dalje opservira S. Bošnjak, Muratovićevo “slikarstvo prefinjenog eklektizma i raskošne mašte suočeno sa postmodernističkom ideologijom i pravom na sintezu različitih stilskih obrazaca”, fantastično i nadrealno “podjednako priznaje stvarnost empirijskog iskustva i stvarnost sna”.
M. Coko Marović, ponire još dublje naglašavajući da kod Muharema “…prizvuci nostalgije razotkrivaju unutrašnje probleme savremenog čovjeka”.
Muharem Muratović nad čijim djelom lome koplja autoriteti, kao iskusan slikar koji dobro poznaje mijene vremena, živi i stvara u jednom osamljenom i bogougodnom ambijentu. On ne pristaje da smisao svoje umjetnosti stavi u funkciju sporenja i polemika sa aktuelnim tokovima i idejama likovnog stvaralaštva, niti da im služi.
On se kao Tezej u lavirintu drži svoga klupka, kako bi uz pomoć tananog konca svjetlosti, tihog i raskošnog tkanja podneblja na kojem je ponikao i stekao ime, pronašao put ka izlazu – svojoj slici.
Njegovi likovi su dati u fragmentima, bez renesansne cjelovitosti, koja mu služi, tek toliko, da bi zavarao savremenog Minotaura - estetiku našeg doba, koja je u kontinuiranom procesu raslojavanja, potcjenjivanja i precjenjivanja, u neprekidnom sudaru detalja i cjelina, rasula bisere svoje ogrlice.
Muratović svojim posvećenim radom sugeriše da je sinteza naše epohe upitna, ali i da ima nade u umjetnikovom nepristajanju na kratkovjeke eksperimente sa djelom, to jest, u njegovom povratku sebi i iskonskim vrijednostima. Odlazak i dolazak, korice su jedne Knjige. Sadržaj između njih, nešto je drugo. On pripada iskrenom i posvećenom stvaralaštvu.
Svi elementi plastične strukture Muharemove slike - boja, svjetlost, prostor i ritam osobene kompozicije dio su tihog tkanja Arijadnine niti, i potrage za Animom - izgubljenom dušom svijeta.
U lavirintu savremenog, potrošačkog društva, crnogorsko savremeno slikarstvo kao da ostaje bez “konca”. Odrazi savremenih ideja, zbog sve uže društvene stvarnosti, kao da ne dopiru do njega, a unutrašnji život umjetnika kao da ne prepoznaje mjeru, red, harmoniju, artikulaciju likovnog jezika i smisao slike kao nešto čime se moramo podvižnički baviti kako bi pronašli pravi “izlaz”.
U postmodernom vremenu, vremenu poslije drugog vremena, to jest, vremenu koje je među nama, a koje još nije steklo pravo na svoje ime, postavlja se pitanje, na koji način se crnogorski mitološki, kulturni, urbani, realni prostor i duh vremena odražavaju u likovnom procesu.
Možda se odgovor krije u upravo ateljeu Muharema Muratovića. Tačnije u onom što navodi Sreto Bošnjak, kada je riječ o tom stvaralačkom prostoru: “Dobar crtač. Odličnog sluha za boju i prefinjenog smisla za dinamiku i ritmičko bogatstvo kompozicije, Muratović je slikar klasičnog duha koji teži smisonom dodiru velike tradicije i neizvjesne modern/postmoderne umjetničke prakse”.
Vještina pletenja. Igla i konac. Konac kao linija i tkanje oblika. Nesanica stvaranja. Tiha melodija svilene bube pod krovom rodne kuće.
Čudo se rađalo iz jedva čujnog veza malog insekta, na tihom razboj svjetlosti pod krovom zavičajne kuće, koja se pretvarala u nit i put (svile). Upravo to sjećanje na svjetlost koja kao snoplje prodire kroz sljeme i ćeramidu, tka raskošni, mediteranski ćilim stvaralačkog vremena Muharema Muratovića.
“Misaono tkanje”, kako to u dvije riječi lucidno iznosi Selma Đečević.
Svilena nit djetinjstva bila je najljepša linija koju, kao kaže Muharem, još nije uspio da dosegne. U svim njegovim radovima, pa i zadnjim nastalim, on pokušava da je uhvati i pretvori u igru.
Svaka igra, vjeruje Muharem Muratović, korak je više ka istini o sebi.
Fotografije sa sinoćnjeg otvaranja izložbe u Baru:
Foto Labud N.Lončar
