S jedne strane Afrika i Mozambique u njoj. S druge strane Madagaskar. Jedan od 4 najveća otoka na svijetu. Vodeno prostranstvo između je 400 kilometara širine. Da nema brojnih basadura sve bi bilo u redu . Plićaci sa stijenama i koralima. Mozambički kanal. Tako mu je ime.
PIŠE: Marijan BRAJAC
Nebo Mozambičkog kanala kao da nije nebo. Horizont ne postoji u toj crvenoj gustoj treperavoj zračnoj masi. Svojim žarom ona smeta očima. Upotrebiti sekstant tu je nemoguće. To se ni u filmu ne bi moglo dogoditi. Idemo samo naprijed po zbrojenom putu. Toliko milja otprilike naprijed. Tolika predpostavljena brzina. Tako nadješ otprilike poziciju. Oko nje ucrtaš krug dijametra jedne osmine prevaljenog puta i tu si negdje. Otprilike, ali ne i da budeš izgubljen.
Probijajući se kroz tu jaru prema jugu, gledalo se samo na ne sjednemo na kakvu basaduru i da ne razbucamo brod.
***
Sva ta čudesa elektronike ne rade. Sve izgorilo od strujnog udara u Mombasi. Gledajući u daljini vrhove Madagaskara samo sam mislio kako bi bilo lijepo imati jedno po ure neba i čist horizont iza zalaska sunca. “ Uhvatiti “ barem tri zvijezde, bio bi dar od Boga. On nas je ostavio. Dao nam je samo kartu, kompas i oči da gledamo pred sebe.
Na madagarsku vaniliju, “ bourbon vanilla “, najbolju na svijetu, nitko nije mislio.
***
Ostavljamo “ Cape Hope “ ‘ Rt Dobro Nade za nama sa nadom da će biti bolje. To bolje, bila je želja za malo vedrog neba i par zvijezda, uveče i ujutro.
S prvim oficirom se dogovaram. Zvijezde ćemo “ skidati “ - snimati u dvojicu. Znati ćemo kolika je greška i biti ćemo sigurni. Prtimo polako to plavilo pred nama . Brod dugo vremena nije bio u doku.
***
Ništa do kraja prve setemane. Tu i tamo odredimo sa suncem jesmo li naprijed ili natrag. Geografska širina je jednako važna. Onda se posrećilo. Nebo se rašćaralo. Hvatamo svaki svoj sekstant , ćif I ja. Pet ih padne. Zvijezde naravno.
Drugu i treću sedmicu nešto slično. Početak četvrte setemane je zadovoljavajući. Još sedam dana pa ćemo viđeti tu lanternu. Bahia Blanca. Lijepo to zvuči na španjolskom “ Bijela vala “.
Opet je skupljeno. Ima podosta pepela od cigara. Čist, lijep , bez mrvica izgorenoga duhana. Bez i jedne mrvice ostatka izgorenog papira.
Ako ništa drugo bilo mi je lijepo viđet kako mesingana skala na sekstantu poprima lijepu zlatnu, sjajnu boju. Škura, zelena patina nestaje svakim zamahom ruke dok stisnuti prsti klize po mesinganoj traci sa ugraviranom stupanjskom podijelom. Okular i ogledala čistim sa sredstvom za čišćenje stakala.
Nije mnogo. Samo spremnost za snimanje zvijezda i ufanje da će se zvijezde ipak pojaviti na nebu.
***
Mombasa je lijepo mjesto ko umije gledati. Ulaz u luku vodi kroz uski kanal. Na oštrom zavoju se nalazi vojna luka. Jedna manja mornarička stanica. Unutra je vezano nekoliko torpednih brodova. Pozdravljamo ih spuštanjem zastave. Oni nama otpozdravljaju isto tako. Uobičajeni počasni vojni protokol. Isti je po cijelome svijetu.
Sidrište. Kilindini Harbor. Podsjeća na veliko jezero. Lučki radnici ko I svuda po bijelome svijetu. Gledaju samo kako nešto ukrasti. Najgori su prodavači suvenira. Svaki od njih je potencijalni slijepi putnik. Jednoga smo u zadnji čas otkrili. Pitamo ga kako je došao. Kaže, doplivao je s kopna pa preko sidrenog lanca na brod. Klasična priča. Neko mu je rekao da brod ide za Ameriku. Indija, kako smo trebali nije bila zemlja za ostvarenje njegovoga sna. Vratio se doma istim putem kojim je i krenuo na brod.
***
Brojimo dane kada cemo isploviti. Brod je arestiran zbog dugova firme. Malo malo , zvoni telefon. Davaju mi savjete kako da uteknem s brodom iz luke. Znaju da smo bez goriva i hrane. Stalno se drvi sa nekakvim “ junačkim pričama “. Uvijek završnica sa onim “ znate kad sam ja plovio “.
Zadnji dan, samo odbrusim da znam kad su oni plovili. Dodam da se mnogi nisu tako rekuć ni rodili kad sam ja počeo ploviti. Nije bilo ni malo pametno ma nije bilo druge. Glavnome sam reko da kad sam jap o;eo navegati on nije zno sam da se popiša kad sam ja počeo navegati. Zaustavih barem tako to “ peglanje “. Boletu sam platio kasnije.
***
Mombasa. Krasni zalasci sunca, opojni miris kafe. Nigdje taj napitak ne miriše tako lijepo i zamamno . Veliki, dopadljiv grad sa mnogo grafita. Na nekima piše “ Svejedno ti je za koga glasaš. Slijedeće izbore nećeš dočekati. “. AIDS ovdje uzima svoj danak svom silinom. Službeno, jedna trećina, neslužbeno, govori se, bolesna jedna polovina nacije. To je Kenyia i cijela Afrika danas.
***
Niko nije povikao ono kao u filmovima “ zemlja na vidiku “. Bili smo već blizu da se maltene grane stabala na kopnu mogu razaznati kad je radar počeo da ocrtava liniju kopna. Stigosmo. Zadovoljstvo dobro učinjenog posla. Rukujem se sa ćifom. Ništa nismo rekli. Samo smo stisli ruku jedan drugome. Pogledali smo sa osmijehom na nisko,slabo vidljivo kopno. Bahia Blanca , Argentina.
***
“ Kako ide sekondo ? “ pita ćif sekonda. Drugi palube, naslonjen na navigacijski sto ispravlja nautičke karte. Ispred njega par bočica tuša. Crveni, crni, ljubičasti i zeleni. Crvena drvena, tanka držala a na njima malena i uska pera posebne vrste . Baš za ispravke karata.
Sekondo,ispravlja nautičke karte. U neki čas, ko da nije njegov poso, galiotski pripoglediva električara koji opet nešto kemija po onim žicama u jednoj razvodnoj kutiji na mostu.. Naoko bezazleno, ko da ga se ništa ne tiče, kaže “ Struja , pušti letriku. Ništa bez artije i divita. Kažem ti ja”. Umače pero u crnilo. Laganim pokretom nešto senja na kartu, pa će opet ko da nije njegov poso : “Je li Žil, što ti kažeš “.
“ Struja “, naš brodski električar, Živorad iz nekog manjeg mjesta blizu Beograda ne voli da ga zovu imenom, Živko. Od ranije svi ga zovu “ Žil “. To francusko “ Jules”, nekako je otmenije. Očito je da i on to voli.
***
Serviseri nisu bili loši. Došli su doduše tek u Buenos Airesu. Buenos Aires – Dobra Arija, dobar zrak. Tako su ga Španjoli krstili, nalazeći da je mjesto dobro za život. Do njega smo lako došli. Lijep grad pun otmjenih ljudi. Đentileca izbija iz svake osobe. Ostalo nešto iz mješavine kultura Španije, Portugala i Italije. Zemlja prerije , pampasa po kojima pasu beskrajno velika stada goveda.
Na svoj način stvarno čudna zemlja.
***
“ Struja “ objašnjava glasno svima. Nije bilo greške što je prespojio palubnu rasvjetu na liniju napajanja strujom svih navigacijskih uređaja. Razlog je loš materijal ruskih kablova, nastavlja sa objašnjavanjem.
***
Kad mi Argentina padne na um ne pomislim na sazviježđe Južnog Križa koliko god je lijepo. Ne mislim ni na one njihove restaurante. Maltene ispred svakoga je okrugli prostor koji liči na naša gumna. Oivičen je matunima . Na rubovima su pobodene gvozdene šipke na kojima se peče meso. Ima ga svih vrsta. Mi smo uzimali jaretinu. Kozlin pečen na slatkom garbunu je delicija.
Pane mi na um, u njih prosjaci jedu bifteke bez velikih priloga. Potom otresu po litre crnoga.
***
Ne volim kišu. To svi već znate. Ne volim kišu koliko god je potrebna a posebno ne onu u tropima. Još vidim one plamenove na kuvijerti kako sukljaju između crno zelenih, velikih kao orah, kapi kiše.
U nekom momentu samo se nakratko čulo nešto kao šištanje. Potom je nastao mrak. Žil je otklonio bio kvar brzo. Nakon manje od pola sata paluba je bila ponovo u svijetlu.
Kod testiranja navigacionih uređaja pred partencu opet se čuo o jedan lagani paf. Prethodilo mu je kratko šištanje.
Na partencu je isto bio lembo. Sad, kad se nešto pogleda, Žil je dobro bio procijenio da se kvar palubne rasvjete najlakše riješava spajanjem na trasu navigacionih uređaja.
***
E, a stvarno sam dimentiko rijet još jedan put. Za lijepo lustrat skalu od sekstanta najbolje je rabiti lug od španjuleta i komadić kakve stare signalne zastave. One stare bandijere, vunene , znate. Ove moderne, nove, najlonske ne valjaju za to.
***
Nikad nisam razmišljao što bi Tesla rekao za Žilovu rabotu . Možda ne bi rekao ništa već samo podignuo začuđeno obrve. Možda bi izgovorio samo jedno kratko “hm “.
Znam samo da i male stvari nekad mogu biti jako lijepe i velike. Malo, po ure, homo rijet, vedrog neba i par zvijeda na primjer.
Da, i dobar sekstant i kronometar uz to. Papirna karta se podrazumijeva.
Znam da se mladi smiju na ovo moje. Ne ljutim se ja na to, ma ni na njih. Opet, volio bih ih viđet što bi činjeli kad struja sve sprži kako treba. Kad su pitanju likovi kao što je bio naš Žil, svak od nas ponekad zna biti malo Gremlin. Ni ja nisam izuzetak.
***
Karta je karta. Karta od naviganta je nešto više od karte. Kad se tome doda zvijezda u okularu sekstanta dobije se vječnost. Lustravanje one mesingane skale na sekstantu, ako ćemo pošteno nije potrebito. Na drugu, ljepše je. Spoj sa nečim velikim nadnaravnim je strastniji. A ne pada mi na um da se prezentavam da sam bio bolji od Magelana ili Kolumba. Ne stvarno, nikad to nisam pomislio. Ćeo sam samo ukazati kako izgleda to spajanje sa trajanjem.
copyright©Marijan - Maro Brajac
