I prilikom ovog aprilskog zahlađenja najgore su, kao uvijek, prošli tvrdoglavi – oni koji ni za živu glavu nisu htjeli da ponovo aktiviraju zimske jakne i jorgane. Jednostavno, nisu htjeli da priznaju da su ih prije vremena spremili na vrh plakara, niti da prihvate da se vratila zima usred proljeća.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

I principijelno, u drugoj polovini aprila, kad mu vrijeme nije, nisu željeli da uključuju grijanje.

Nekada je principijelan čovjek bio izuzetno poštovan, danas je to samo tvrdoglava budala...

*        *       *

Čitajući odličnu knjigu proslavljenog švedskog filmskog reditelja Ingmara Bergmana “Razgovori u četiri oka”, podsjetio sam se sedam smrtnih grijehova po Bibliji: lijenost, gnjev, neumjerenost u jelu i piću, zavist, razvrat, srebroljublje i gordost.

Znate li ikoga da je imun na barem jedan smrtni grijeh?

*      *       *

Čitavog života spremamo se za budućnost: maštamo o njoj, probamo da uštedimo novac za nju, njome prijetimo danima koje trošimo, i polako, pa sve brže, punimo godine u kojima sve više razmišljamo o prošlosti.

*       *       *

U Crnoj Gori pojedinci su, i dalje, važniji od institucija. Dok ne bude obrnuto, a moraće jednom, o svemu bi trebalo da odlučuje Vlada nacionalnog jedinstva, sa „jakim“ i nekorumpiranim ličnostima.

Bio sam, za svoj ćeif, sastavio jednu takvu Vladu (sa predsjednikom CANU na čelu i 18 ministara i ministarki, uglavnom aktuelnih političara, uz poneki kompromis sa samim sobom i malo sentimentalnosti), koja bi, po mom mišljenju, imala šansi da pomiri Crnu Goru i trasira put ka fer izborima i stvaranju pravne države jednake za sve.

Imao sam namjeru i da objavim na ovom blogu taj spisak sve dok ga nisam pročitao nekim prijateljima. I momentalno sam odustao jer kad su me oni  “razapeli na krst” (svima je neko žestoko smetao), kako bih tek prošao kod ravnodušnih ili nenaklonjenih.

Crna Gora, bojim se, još nije spremna za drugačije mišljenje i bilo kakav stvarni kompromis.

*       *       * 

A ljudi koji su trenutno važniji od institucija uglavnom su bezvrijedni za istoriju Crne Gore, kad odu s ovog svijeta gotovo niko ih neće pominjati. S druge strane, djela nekih velikana, poput Živka Nikolića, koji su se, u vrijeme svog stvaralačkog zenita, mučili da pristojno žive, biće slavljena i kad u Crnoj Gori budu pod zemljom svi njeni sadašnji stanovnici.

Od 1984. do 1988. Živko Nikolić je napravio tri fantastična filma “Čudo neviđeno”, ”Lepota poroka” i “U ime naroda”, kao i kultnu TV seriju “Đekna...”

Početkom devedesetih za njega nije bilo posla kod kuće, pa se, u dogovoru sa Vladetom Divcem, otisnuo u Los Anđeles. Trebalo je da snimi film “Ukleti brod”, o crnogorskim iseljenicima u Americi, sa Dastinom Hofmanom u glavnoj ulozi. Snimanje je trebalo da počne 1992, ali se projekat izjalovio. I onda se desilo nešto što je promijenilo Živkov život. U blizini Divčeve kuće zalutao je i izgubio se. Kod sebe nije imao ništa, ni pasoš, ni pare, a nije znao ni jezik. Nije smio u policiju, ko bi mu bilo šta povjerovao, s onakvim isposničkim izgledom. Tumarao je i naišao na neki trgovački centar. Tu je, istraumiran, sam i pust, proveo punih pet dana, dovijajući se na razne načine da se prehrani. Spavao je u blizini trgovačkog centra, kao beskućnik, sklupčan, a ujutro bi se vraćao.

Petog dana je primijetio da ga prate dva čovjeka. Svuda su mu bili za petama. Bio je ubijeđen da su policajci. Na izmaku snaga i nerava odlučio je da se prepusti sudbini: neka ga, konačno, uhapse.

“Šta hoćete od mene?” – upitao ih je na srpskom, ubijeđen da ga neće razumjeti.

 „Pa, jesi li ti to, Živko?“

Bila su to dva dokona Crnogorca koja nisu vjerovala da su u tržnom centru, na periferiji Los Anđelesa, sreli Živka Nikolića...

Vjerujem da je istina što kaže Eva Ras da je Živko u tih pet dana beznađa doživio težak stres, neki lom. Ubrzo je obolio. Umro je ne dočekavši šezdeseti rođendan.

Prošle godine bilo je 75 godina od njegovog rođenja i 15 godina od smrti. Ne znam da je bilo ko to u Crnoj Gori (dostojno) obilježio, iako je Živkov sin Petar pokrenuo inicijativu da se podignu spomenik i spomen dom u rediteljevim rodnim Ozrinićima kod Nikšića.

*        *       *

U vrijeme bugarsko-srpskog rata,1885, Srbija je svoje ranjenike zbrinjavala, a Bugarska, s druge strane, nije imala organizovane vojne sanitete. Bugarske ranjenike nije imao ko da odnese sa bojišta niti da im pruži medicinsku njegu. Međunarodni Crveni krst prikupio je pomoć iz svih krajeva Evrope koja je trebalo da se dopremi ovoj državi.

Ali, jedini put do Bugarske vodio je preko Srbije.

I tada se dogodilo nešto što svijet nikad nije vidio – na zahtjev ljekara austrijskog Crvenog krsta Vlada Srbije odobrila je svojoj vojnoj komandi da na jedan dan prekine rat, otvori liniju fronta i propusti medicinski transport preko svoje teritorije.

Srbija je, zapisali su hroničari, učinila i više: transportu međunarodnog Crvenog krsta dodala je ljekove, ćebad i krevete iz svojih zaliha i bugarskim vojnicima predala sve što je neophodno za otvaranje jedne bolnice.

U znak sjećanja na ovo nesebično djelo, Međunarodni Crveni krst je Srbiji dodijelio posebno priznanje za humanost, a ploča sa natpisom „Budi human kao što je bila humana Srbija1885. godine“ i danas stoji u zgradi ove institucije u Ženevi.

Mada, mislim da je vrijeme da se ukloni, ne uklapa se u sadašnje “stanje na terenu” – kao što je uklonjena slika “Kosovka djevojka” iz hola Urgentnog centra Kliničkog centra Crne Gore, gdje se nalazila 42 godine. Navodno, da se sačuva od vandalizma.

*       *       *

Najviše prija, kad je hrana u pitanju, ono što nije zdravo, od koka kole, čipsa i napolitanki do suhomesnatnih proizvoda, ćevapa i majoneza.

I za vrijeme Vaskrsa, umjesto na domaća, kidisao sam na jaja sa farme, nekako mi više gode, a i lakše se gule.

*       *       *

Prvog maja, na Praznik rada, bile su otvorene gotovo sve prodavnice i butici u Baru. Niko više ne poštuje ni rad, ni praznik, ni zaposlene...