Nerijetko mi se čini da bílo ovog grada kuca zahvaljujući isključivo entuzijastima iz raznih oblasti i da je doprinos društvenoj zajednici svakog od nas ponaosob često puta vrlo upitan.
Nerijetko mi se čini da bílo ovog grada kuca zahvaljujući isključivo entuzijastima iz raznih oblasti i da je doprinos društvenoj zajednici svakog od nas ponaosob često puta vrlo upitan.
Čim dune vjetar stisne me alergija. Obje nozdrve mi se zabetoniraju. U početku ih oslobađam nekim sprejovima, a onda ni oni ne pomažu. Sve se svodi na tablete pronison, koje su toliko gadne u ustima da ne smijem ni da pomislim kakav dar-mar stvaraju u organizmu.
U ovom radijskom poslu poželjno je da ne budete mnogo pametni, ali je bitno da imate prijatan glas. S jeseni, redovno ostajem i bez (relativno) dobrog glasa.
PIŠE: Milan VUJOVIĆ
* * *
Kaže Aleksandar Leso Ivanović u pjesmi „Oblak“:
„Sunčanim nebom tmuran se oblak prope
planini sa ramena.
U pozno jutro po tlu mu prati stope
široka tamna sjena.
I začas sve se natmuri i smrači
i uvi u boje sure,
nevidljiv neko na prozoru neba
kao da pritvori škure.“
Meni se čini da mi svakog septembra neko pritvara škure. Nekad je to bilo zbog završetka razigranog i razuzdanog ljeta i početka škole, kasnije zbog odlučujućeg ispitnog roka koji sam dočekivao nespreman, a evo neko doba zbog rastanaka s onima koje najviše volim.
I nekako je sve tanji taj prorez koji ostaje kad se škure pritvore...
* * *
Odlučio sam da obnovim fond pjesama koje znam napamat. I teško mi ide. Po nekoliko dana mi treba da savladam stihove koje sam nekad lako nizao. Krenuo sam, naravno, od mog omiljenog pjesnika, Lesa. Njegovu „Mijenu“ nedavno sam govorio u „Karveru“, na promociji odlične zbirke poezije „Reč i tišina“, mog druga Srđana Lekovića:
„I bi svjetlost i piše je oči moje.
I sve imaše oblik dragog lika.
I pjanilo je oči samo dvoje:
blizina žene i daljina vidika.
Al noć ide i nebom se gase boje.
I sve se više mrači davna slika.
I sve što pogled sad nazire to je:
daljina žene i blizina vidika.“
* * *
Samo to što je najstariji Lesov sin bilo bi dovoljno da Crna Gora uvažava Božidara Bonju Ivanoviću. A to što je još i najbolji crnogorski šahista svih vremena trebalo bi da mu omogući poseban status u ovoj zemlji.
Ali danas poseban status imaju samo oni koji su puni para.
* * *
Dok sam sa vrha zapadne tribine gledao utakmicu Crvena zvezda - Napoli, u kojoj su gosti za dva koplja bili bolji, mislio sam: kakav li je to čudesni junak našeg doba Novak Đoković! U ovakvom svijetu u kojem smo inferiorni u svemu, od ekonomije i demokratije do kulture i sporta, on je brži, i mentalno i fizički jači, od svih tenisera svijeta, od svih koji se na planeti Zemlji bave ovim skupim, popularnim, bijelim sportom. On dominira, njemu se prilagođavaju, po njemu ravnaju sve...
Mnogima od nas koji za svog zemana ništa ozbiljno nismo napravili, epitaf bi slobodno mogao da glasi: „Bio je savremenik Novaka Đokovića.“
Pretjerujem, znam, ali slab sam na Novaka...
* * *
Tog 18. septembra 2018. zauvijek sam se oprostio od stadiona „Rajko Mitić“, nekadašnje evropske „Marakane“. Nije to više za mene. Nekad se duplo brže ulazilo na stadion, mada je dolazilo skoro duplo više gledalaca. Ali, tada nije bilo ovako rigoroznih i višestrukih kontrola na ulazima. Gužve i guranja su isti kao nekad, samo što sad, čini mi se, ljudi imaju manje živaca i nema one fine zezancije, proistekle iz muke. Istina, i u moje vrijeme jedva smo čekali poluvrijeme, ali da protegnemo noge; sad sam čekao petnaestominutni odmor da sjednem. Sve vrijeme stajao sam, kao i svi ostali, iako sam bio na svom, numerisanom sjedištu. Pokušao sam sa starim štosom koji je nekad palio, viknuo sam, najjače što sam mogao: „Sedi dole!“ Niko ništa. Svi su oko mene skakali i navijali u ritmu sjeverne tribine.
Niti je zapadna tribina što je bila, niti su Zvezda i Beograd što su bili.
A koliko tek ja nisam što sam bio...
* * *
U autobusu od Laktaša do Banjaluke jedna žena u crnini, spremajući se da izađe na usputnoj stanici pozvala je djevojčicu da joj priđe. „Nemoj, strina!“ – začuo se glasić. Žena je tutnula djevojčici neke pare u ruku i izašla. „Pozdravi Bokija“ – kazala je djevojčica, žena se okrenula i mahnula. A meni su, ne znam zašto, navrle suze. Lako mi, u posljednje vrijeme, napune oči, ali nikad ne skliznu niz obraze. Ne pamtim kad se to desilo.
* * *
Gledajući bilborde u Laktašima, mislio sam da na predstojećim izborima u Republici Srpskoj učestvuje samo Milorad Dodik i njegova partija. Sudeći po tome koliko nam liče lideri, Mile, Aca i Milo, stvarno smo isti narod.
* * *
Počela je nova košarkaška sezona. Tek ove jeseni kad je, čini se, izvjesno da će se Mornar boriti za opstanak u ABA ligi postalo je vidljivo kakav je podvig prošle sezone ostvario mali klub iz Bara: osvojio je prvu titulu prvaka Crne Gore i to pored najbolje ekipe u Regionu, Budućnosti, i četvrto mjesto u ABA ligi, ispred bivših prvaka Evrope Partizana i Cibone i šampiona one velike Jugoslavije Zadra i Olimpije.
* * *
Završene se sve barske ljetnje manifestacije zabave i kulture. I svima je zajedničko jedno – bile su izvanredne!
Barem tako tvrde organizatori.
* * *
Nekad sam umio da na razne doskočice odgovorim „dim u dim“. Sad obično kod kuće prebiram šta sam sve mogao da odgovorim. Ali, nekad sam se kajao zbog onoga što nisam rekao, sad se kajem zbog onog što kažem.
Možda se i zbog toga sve više pravim mrtav na sitniju ili veću „duhovitost“ na moj račun, kao čovjek kad se iznenada sretne s medvedom...
* * *
Ujutro, kad se probudim, prvo pogledam je li sve na svom mjestu, a onda da li su oči, uši, nos, usta... istog oblika kao sinoć. I zasad mi dobro ide.
Znam, do jedne ure...
Jesenja kulturna sezona u našem gradu počela je sasvim neuobičajeno i nešto ranije nego što počinje u regionalnim ili svjetskim kulturnim centrima (1. oktobar).
Poslije višegodišnje pauze ponovo sam sa dragim prijateljima iz Nevernih beba pio kafu i ćaskao na mnoge teme.
Crna Gora ovog ljeta plaća danak raznim rijaliti programima koji promovišu nasilje i nemoral.
Kao sportski fanatik i osoba koje godine pamti po velikim sportskim takmičenjima od kraja 20. vijeka imao sam dvije ogromne želje: prva je bila da pobjedimo američki „Tim snova“ u košarci (odrađeno 2002. godine), a druga velika želja odnosila se na igranje Crvene Zvezde u Ligi Šampiona.
Dobro je što tokom ljeta rijetko pada kiša. Onog jedinog puta kad je baš pljusnula zatekao sam se u vožnji na Žukotrlici, turističkom dijelu Bara, blizu mora. Sve je u trenu posivilo, i nebo i krajolik. Vozila su zatrpala ulice, nije se moglo ni naprijed ni nazad. Iz kanala je nadirala voda, izbacujući na cestu prljavštinu. Ljudi, ulijepljene kose i ogrnuti peškirima, bježali su s mora, kao da i kiša nije samo voda. Dokle god je dopirao pogled iz zamagljenog vozila osjećao se niskobudžetni dah.
U kafiću, na samoj obali, popili smo kafu. Na čaši u kojoj je bila mlaka voda jasno su se vidjeli otisci osobe koja je prije mene držala tu istu čašu. Otiske usana na šoljici za kafu nisam vidio, izgleda da je šoljicu prije mene koristio muškarac ili ženska osoba sa kvalitetnim karminom.
PIŠE: Milan VUJOVIĆ
Pis’o mi ministar zdravlja, čet’r’ strane.
Veli, odbija se moja žalba na rješenje prvostepene komisije iz Bara da mi se ne refundiraju troškovi liječenja u očnoj klinici „Miloš“ u Beogradu.
Iz obrazloženja sam shvatio da je trebalo da malo izvrnem stvari i navedem da je ruptura retine nastala van teritorije Crne Gore i da sam primljen u kliniku „Miloš“ kao hitan slučaj. I bio sam hitan slučaj, ali je rupa na mrežnjači nastala u Baru. To što je, potom, lako mogla da nastane i ablacija retine sa ozbiljnim posljedicama po moje desno oko, što se ruptura dogodila pred Uskrs, što lasersku intervenciju ne rade u Kliničkom centru Crne Gore – nema veze. J...š oko, trebalo je da ispoštujem proceduru i prvo se prijavim za konzilijum. Pa tek onda da idem u Beograd.
Ali, nije mi žao što sam ostao bez para i što na desno oko i dalje vidim kao kroz maglu – obratio mi se ministar, lično!
* * *
Država je, konačno, pokazala snagu – razbila je švercerski kanal kod Zelene pijace u centru Bara. Otjerala je Rome koji su na trotoaru prodavali takozvanu mješovitu robu. A sva vrijednost koja je bila kod desetak uvijek veselih i za priču raspoloženih „trgovaca“ ne vjerujem da je prelazila 300 evra.
Nije bitno što je barska obala izbetonirana kao Stara maslina i što je, recimo, Bar prljaviji nego ikad možda u posljednjih 25 godina - glavno je pokazati autoritet na najbezazlenijem mjestu.
* * *
Juniorska košarkaška reprezentacija Srbije odbranila je titulu prvaka Evrope. Kad je finalna utakmica sa domaćom Letonijom završena, mladi srpski košarkaši poletjeli su u zagrljaj dječacima koji su u punoj dvorani jedini navijali za njih - reprezentativcima Crne Gore, da podijele zajedničku radost.
Ali, vrlo brzo naći će se neko od starijih da „objasni“ mladim crnogorskim košarkašima da im srpski vršnjaci nisu braća.
Nešto slično dogodilo se u mađarskom Šopronu. Kad je ženska košarkaška reprezentacija Srbije na juniorskom prvenstvu Evrope u polufinalu, nevjerovatnim preokretom u posljednjoj četvrtini, savladala branioca titule Francusku, ispred hotela dočekale su ih drugarice iz Hrvatske, uz čestitke, poljupce i pjesmu Kolonije „Svijet voli pobjednike“.
I mladim košarkašicama stariji će već naći načina da „objasne“ da je poželjno da se međusobno mrze, a ne vole.
* * *
Srećom, najboljim atletičarkama na ovim prostorima Sandri Perković i Ivani Španović više ništa ne mogu. Zato što se palanački mentalitet dežurnih rodoljuba odbija od njih kao od stijene, mnogo su uspješne, mnogo su mentalno (i fizički, svakako) jake. Sandra je to lijepo objasnila: „Sto puta se bolje razumijem s Ivanom nego s nekom Engleskinjom. Ne dolazimo iz bogatih zemalja, mnogo teži nam je bio put i zato se držimo zajedno. Volimo se, pa šta?“
* * *
Ne znam da li je i u drugim zemljama tako – ovdje, kod nas, svako svakoga ogovara. Zato niko prvi neće da napusti društvo, ma kakvu obavezu imao. Zna da će, u odsustvu, biti u glavnoj ulozi. Možda je to tako oduvijek i bilo, ali mi se čini da smo, više nego ikad, spremni da se podsmijehnemo drugome. Onome ko uradi nešto pogrešno ili samo bude nespretan niko neće priskočiti da pomogne nego će mu se radije, u lice ili, uglavnom, iza leđa, posprdati.
* * *
Završen je 31. „Barski ljetopis“. Bio je prosječan. Tek poneki muzički program uspijevao je da mi uskovitla emocije. Pozorišne predstave nisu nijednom, iako je posljednja, zagrebački „Taksimetar“, bila veoma dobra i jedan od dvojice aktera Robert Budak, zasluženo je dobio nagradu za najbolje glumačko ostvarenje. A predstavi od koje se najviše očekivalo, jednostavno, nije se htjelo: srpsko-crnogorsko-mađarska koprodukcija, „Jami distrikt“, dobitnica čak sedam Sterijinih nagrada, otkazana je dva puta, prvo zbog povrede jedne od tri glumice, a onda i zbog kiše.
* * *
Poslije dvanaest godina provedenih u inostranstvu (Slovenija, Njemačka, SAD) Lara je, početkom avgusta, završila školovanje. Doktorirala je na Tafts univerzitetu u Bostonu.
Da li je vredjelo?
Ne znam.
* * *
I ovog ljeta jedina barska odbrana od nesnosne vrućine glasi: „Kako li je tek u Podgorici?!“
Nekako mi se na ovom jakom, avgustovskom, suncu htio ne htio po glavi vrzmaju neke teško objašnjive misli..
Zvuk mješalice za beton koji je dominirao krajem proljeća i početkom ljeta uz barsku obalu, od Utjehe do Čanja, konačno je zamijenila jednolična pjesma zrikavaca.