Na građanskim protestima u Podgorici relativno malo je Podgoričana.
Na današnji dan 15.aprila 1979,katastrofalni zemljotres jačine preko 9 stepeni Merkalijeve skale,sa epicentrom u moru, pogodio je crnogorsko primorje.
Ovo proleće koje dočekasmo drugačije je od ranijih što je i normalno jer svako proleće je priča za sebe ali ovo proleće je za mene nekako drugačije i tužnije jer ga svojim cvijetom nije najavio jedan badem..
„Čempresari“ nastavljaju svoju humanu misiju.
Ležiš, odmaraš, opuštaš se, a zatežeš mišiće, vraćaš i zadržavaš mladalački izgled!?
Sve prolazi, rekao je mudrac, pa i barske protesne šetnje, koje su me oporavljale u svakom pogledu, posebno mentalnom.
Višedecenijska zatvorenost susjedne Albanije koja je preko 40 godina bila pod gvozdenom rukom režima Envera Hodže, izolovana od ostatka svijeta, budi radoznalost turista zbog želje da se vidi nešto novo, a skidanje vela tajne sa jednog od najmističnijih objekata u Tirani, sjedišta tajne policije, za mnoge je motiv namjernog odlaska u glavni grad zemlje orlova.
Uvijek je lijepo vidjeti da je grad zahvatila sportska euforija.
Ovih dana kao da sa svih strana čujem glas Zorana Predina i „Bilećanku“, znate ono: „Daleko si zavičaju, mi prognani smo, prognaše nas zbog zločina što te volimo... Čuje se odjek koraka...“
Samo se jedna euforija može mjeriti sa Novogodišnjom, a to je sportska!
