Da su na crnogorskoj političkoj sceni neophodna nova lica pokazuje i primjer dr Zdravka Krivokapića.

Čovjek je, po anketama, najpopularniji političar u zemlji, a ušao je u politiku prije mjesec-dva. Dobar je to potez DF-a i koalicije, jer nosilac njihove liste djeluje pristojno, odmjereno i dobronamjerno.

Piše: Milan Vujović

Ugrabili smo da odemo na sjever Crne Gore. Spavali smo četiri noći u privatnom smještaju u Kolašinu, na trećem kilometru prema Jezerinama. Kolašin je duplo jeftiniji od Žabljaka. Tamo i sladoled iz „frikom“ frižidera košta dva i po puta više od propisane cijene!
Ali, ni u Kolašinu, gdje nam je bilo kao nekad, kao uvijek, nisam mogao da se opustim. Prokletstvo da mislim o prolaznosti života upravo kad mi je lijepo, strefilo me na žičari na Bjelasici. Dok smo se spuštali, umjesto da uživam u nesvakidašnjem pogledu na to parče zemaljskog raja, mislio sam kako će za minut-dva i ta čarolija nestati, kao što sve nestaje i prolazi...

* * *
„Milo mi je što ste vi na početku puta, a ja na kraju“, uvijek pomislim kad iz suprotnog pravca sretnem one koji kreću u 3.500 metara dugačak obilazak Crnog jezera, stazom po kojoj valja biti oprezan...

* * *
Rijetko izlazim iz kuće, samo kad moram. Na dežurstva u Radiju idem prečicom, pored zgrade Solidarnosti. U tom kratkom putu od 200 metara oslikava se sav moj dnevni učinak. Ako se zamislim i nagazim kolonu crnih, glavatih, neumornih mrava osjećam se kao duplo golo, a ukoliko obratim pažnju i preskočim mrave, čini mi se da sam nešto valjano za taj dan napravio.

* * *
Ne pamtim kad sam posljednji put putovao vozom. A volio sam da putujem i šinobusom i „brzim“. Posebno su mi prijala putovanja u Beograd, za vrijeme studija. Nekako mi se čini da su ljudi nekad bili mekši, iskreniji, duševniji i spremniji za razgovor. A možda je sve to bila varka, što bi rekao pjesnik. Jer, na tom putu koji je trajao desetak, a često i mnogo više sati, znala je da sijevne simpatija za koju vam se u momentu učini: To je to!
I onda, kad se nađete „kod Moskve“ i napravite đir do Kalemegdana, shvatite - „niđe veze“...

* * *
Pročitao sam sedam od devet romana trenutno najpopularnijeg ruskog pisca u svijetu, Sergeja Dovlatova. Zapravo, sve koji su prevedeni na srpski. Bio je najduhovitiji i najviši od svih pisaca našeg doba (196 centimetara). Emigrirao je sa porodicom u Beč 1978, a odatle u Njujork, gdje je umro 1990, ne dočekavši da napuni 49 godina.
Zapamtio sam iz romana „Puškinova brda“ dijalog sa suprugom, koja ga je nagovarala da odu iz Sovjetskog Saveza:
„Šta te drži u zemlji? Ermitaž, Neva, breze?“
„Breze me uopšte ne zanimaju“.
„Pa onda šta?“
„Jezik. Na stranom jeziku gubimo 80 odsto svoje ličnosti. Gubimo sposobnost za šalu, ironiju. Već me i to užasava.“

* * *
Ne razumijem ovo prenemaganje NKT-a, ove preporuke, zamolnice, sugestije... Kad smo bilo šta ispoštovali što nije, pod prijetnjom novčane kazne, izričito zabranjeno?

* * *
Ni barska pijaca nije što je bila. Umrla je Dragica. Dvadesetak godina kod nje smo trgovali voće i povrće. Njen muž Milovan pravio je odličnu turšiju. Nismo provjeravali kvalitet, jer Dragica je uvijek govorila istinu o svojoj robi. Poštenjem je čuvala svoje mušterije. Pričljiva, vesela, dobrodušna, korektna... Na nogama od zore, po hladnoći i sparini. Dostojanstveno se borila za svoju porodicu. Plašila se korone. Korona je našla put do nje.
Zbogom, Dragice.

* * *
Na gradskom groblju Gvozden brijeg, 17. avgusta, u krugu porodice, sahranjen je Milenko Sjekloća. Bio je, pored ostalog, predsjednik Opštinskog komiteta saveza komunista u Baru. Poslije razlaza sa čelnicima ondašnje „antibirokratske revolucije“, bez obzira što je imao razloga da bude uvrijeđen i ljut, mirno se povukao u svoje selo Limljani u Crmnici i počeo i bukvalno da živi od svojih deset prstiju. Od tada je rijetko dospijevao u javnost i to samo povodom neke značajne nagrade koje su mu dodjeljivane za proizvodnju vina i rakije. Mnogi političari su željeli da ga vide u svojoj partiji, ali je ostao dosljedan odluci da zauvijek ode iz prevrtljive politike.
Kad smo posljednji put bili na kafi, ovaj ponosni i čestiti čovjek mi je rekao da živi tako što malo izroni da uzme vazduha pa potone. Varaju ga dužnici, kojima je vjerovao na riječ, iz takozvanih brendiranih ugostiteljskih objekata, a njemu je neprijatno da ih dva put opominje da plate dug za vino i rakiju. Znao je da bi svoje probleme riješio kad bi prihvatio jedan od mnogobrojnih poziva. Dovoljno je bilo da se samo pojavi na nekoj promociji. Nije mu padalo na pamet.
Milenko Sjekloća je bio pošten čovjek. Živio je i umro uspravno.

* * *
Ponekad mi se učini da je život samo kratak predah između dvije dijagnoze, dva stresa, dvije muke...