Postoje igrači (fudbaleri, košarkaši,...) koji vole da mijenjaju klubove, gradove, način života, ali postoje i igrači koji uprkos svojim kvalitetima i ponudama koje dobijaju nikada ne promjene klupske boje.
U Baru rijetkom možemo naći nekog sportistu (skoro pa nemoguće) da je cijelu svoju karijeru posvjetio Mornaru, ali na drugom, poslovnom, planu ima dosta njih koji nikada nisu napuštali svoju matičnu firmu. Jedan od „igrača“ koje posebno cijenim i uvažavam u medijskim krugovima je tonac Radio Bara, Adi Karađuzović.
Piše: Dušan Vujović
Adi je bio prvi tonac koji je nas, tinejdžere, dočekao novembra 2004. Godine, napravio nam prve audio zapise, ali i pojasnio kako da koristimo diktafone, a da se sagovornici čuju normalno, a ne kao iz bureta. Petnaest godina kasnije sa Adijem sam radio različite „tezge“, preko Petrovca, Tivta, Cetinja pa zaključno sa kvalifikacionom fudbalskom utakmicom između Crne Gore i Danske, Pod Goricom. Kako je uopšte došlo do toga da Adi Karađuzović počne da se bavi ovim pozivom?
„Kao tinejdžer voleo sam muziku, puštanje, miksanje iste. To je bilo sredinom devedesetih kada je svako slušao radio, te sa istog čekao da čuje novitete kako domaće tako i strane produkcije. Ni ja nisam bio izuzetak.“
Kod tebe su se stvari odvijale poprilično brzo. U skoro isto vrijeme počeo si sa obukom kod Olava Malovića koji i danas radi sa muzičkom opremom. Brzo si postao njegov „šegrt“. Kako je do toga došlo?
„Kao što rekoh voleo sam muziku, imao sam svoje ozvučenje, svoje zvučnike. Kako su se isti kvarili, nosio sam ih kod Olava. Moji roditelji su pitali Olava da li bih mogao da idem kod njega da naučim „zanat“ i on se složio. Tu je i počela moja priča sa noćnom morom mnogih tonaca, a to su kablovi i zvučnici. I baš u tom nekom periodu dolazi i do toga da je Radio Bar tražio volontere, pomoćnike, na nekoliko različitih pozicija, pa sam se prijavio“.
Kakvi su bili tvoji prvi utisci kada si zakoračio u Radio Bar?
„Iskren da budem, razočaravajući jer vi u glavi idealizujete sve! Ja sam mislio da su prostorije radija, zapravo, neka vrsta vasionskog broda, one danas možda i sliče toj mojoj idealizaciji, ali su tada bile daleko od iste. Dosta je toga bilo oronulog, a i tada ste po režiji na sve strane mogli da nađete ploče, kasete, papire,...“
