Kada čujem da je neko rođen u prvoj dekadi 21. vijeka, odmah pomislim da je to neko dijete koje je tek naučilo da priča i hoda.

Međutim, sve češće me te generacije iznenade jer, je l' te, rastu.

U principu nisam osoba koja obožava djecu, naprotiv. Nekada mi je toliko teško da se isfoliram i da se nasmijem nekoj „duši maminoj, sreći, životu“ da je to neopisivo. Prosto, ne mogu. Mrzim foliranje, a i ne mogu da se, tek tako, oduševim nekim glupostima. Međutim, isto tako kada se nasmijem, kada se zaista oduševim, a to je baš rijetko, onda je to najiskrenije.

Piše:Dušan Vujović

Akterka ove kolumne, Kristina Radosavović, živi na stotinak metara od mene u ulici Crnogorskih serdara (Ilino) i ubjedljivo je najmlađa u porodici. Ivana i Dragana su se bližile punoljetstvu kada se Kristina rodila, a Dejo je bio, uveliko, tinejdžer. Kako je Kića zavrijedila moju pažnju?

Ljeta 2012.godine pripremao sam se za svoje prvo učešće na Svjetskom prvenstvu u tenisu za novinare. Kao blago sujevjerna osoba imam ritual da uvijek u marketu porodice Radosavović (market „Dejo“) uzmem vodu. Za Kiću sam bio pokretna atrakcija sa ogromnom torbom i maramom na glavi. Jednom prilikom, poslije trgovine, kada sam od marketa odmakao par metara istrčala je u dvorište i doviknula mi: „NOVAK JE BOLJI OD TEEEE-BEEE!!!“. Zbog imidža njen brat, Dejo, me je prozvao Duka – Federer, a te godine Novak i Rodžer su imali epske mečeve na svim podlogama, te me je Kića poistovetila sa Švajcarcem. Naravno, obuzeo me je smjehotres koji je trajao cijeli dan. U narednim danima fore i fazoni su se ređali kao na traci, a meni je i dalje jedna od najdražih: „KAKO SI IZAŠAO IZ TELEVIZORA?“.

Nije prošlo mnogo od konstatacije da je Novak bolji od mene, a Kristina je zakoračila u jedan, a zatim i u drugi individualni sport – džudo i džiu-džicu. To je bio, blago rečeno, šok. Kića je do tada, zahvaljujući mlađoj sestri, Dragani, važila za Strumpfetu, zbog duge plave kose i slika na društvenim mrežama. Odjednom, eto Kiće na tatamiju! I kako je vrijeme prolazilo naša usputna konverzacija je postala:
- Ćao šampione! Šta ima?
- Zlato, zlato, srebro!

Nerijetko sam, u tom periodu, znao da testiram Kristininu snagu i tehniku starim, pokvarenim, forama: „Mislim da ne možeš da obališ Draganu“ – tek što izustih to Kića pravi poluge, a Dragana se hvata za šta stigne. Međutim, Deja još uvijek „studira“ pošto je korpuletniji, ali mislim da će brzo da nađe caku i za njega. Kako je Kića postala od Štrumpfete Gruber (najsnažniji strumpf)?

„Jednog dana Kristina je došla kući sa letkom koji je dobila u školi. Vršio se upis u džiu džica klubu Mornar. Nekoliko njenih drugarica je željelo da pođe, a ona baš i nije bila zainteresovana u početku. Kasnije su se stvari preokrenule pa se upisala i u džudo klub Mornar kako bi objedinila znanje“ priča Kristinin otac, Zoran Radosavović.
„Poslije samo par mjeseci, nepunih godinu dana, Kristina je osvojila prvu medalju. Na tom takmičenju zapazio ju je bivši Jugoslovenski karatista Rafet Šahman koji joj je dao nadimak „Mali mrav“. Kao roditelj želja mi je bila da se ona, prvenstveno, bavi sportom zarad sebe, ali su me tada Rafet i Saša Boltić uvjerili da ona ima potencijal da napravi nešto veliko“.

Zoran mi je, više puta, istakao učinak i značaj svih Kićinih trenera, a u prvom redu Saše Boltića, kom, ovom prilikom, čestitam desetogodišnjicu postojanja kluba, i džudo trenera Jova Stojanovića. Kao takmičarka koja je počela da učestvuje na međunarodnim, jakim, turnirima Kića se perfektno nosi sa protivnicama koje su, nerijetko, po nekoliko kilograma teže i starije od nje. Međutim, mene je zanimalo kako se u tom uzvrastu nosi sa nepravdom?
„Nepravda je, kao i većinu djece tog uzvrasta, jako boli. Naročito kada vidi da ima podršku trenera i oca. U tim situacijama pokušavam da ostanem pribran, ali mi je mnogo teže jer to sagledavam iz više uglova. Ljetos smo na Balkanskom prvenstvu u Atini umalo ostali bez zlate medalje i to van tatamija! Favorizovale su se domaće takmičarke, ali je Saša Boltić svojim uticajem uspio da izdejstvuje ponovljenu borbu u kojoj je Kića potvrdila svoj primat i okitila se titulom prvaka Balkana“.

To joj je, ujedno, najdraža osvojena medalja u džiu džici. A koja joj je najdraža u džudou?
„U džudou je osvojila drugo mjesto na državnom takmičenju i time je obezbjedila učešće na Balkanskom prvenstvu, ali zbog uslova i termina, nažalost, nismo mogli otići“.
Kićin raspored je, već sada, itekako zgusnut.

A evo kako on izgleda:
„Ponedjeljko, srijedom i petkom ima trening džiu džice. Utorkom, četvrtkom i subotom je na džudou. Takođe, godinama je član plivačkog kluba koji radi samo ljeti. Jako voli plivanje i žao mi je što naš grad, još uvijek, nema zatvoreni bazen jer bi ona nastavila i plivanjem da se bavi. Njoj treninzi ne padaju teško, naprotiv. Nekada ju je teško zaustaviti da ne ode na trening. Trenutno ima probleme sa koljenima zbog naglog rasta i morala je kratko da pauzira. Ni to joj nije lako palo. Zanimaju je i drugi sportovi, itekako. Ispratila je cijelo fudbalsko Svjetsko prvenstvo ovoga ljeta. Kao i svakom roditelju važno mi je da škola ne trpi zbog treninga. Za sada je skroz odličan đak i nemam zamjerki“.
Međutim, Kića ima jednu zamjerku na Zoranov račun: kada će, konačno, dobiti vitrinu za trofeje?

„A, da, vitrina! (osmjeh) Pronašao sam majstora koji će da je pravi sada treba da se dogovorimo oko njenog izgleda, pa će imati i vitrinu za svoje medalje“, a ukupno ih je 35!
Kića danas slavi svoj 11.rođendan i pred njom su već u narednoj godini Svjetsko prvenstvo u Istanbulu, Balkansko prvenstvo, kao i svi jači turniri van regiona.

Zoki, na tvom mjestu bih dobro projektovao tu vitrinu da ne radiš, za kratko vrijeme, dupli posao. Kići želim da vitrinu, kolika god bila, što prije optereti trofejima, da se što prije nađe na Olimpijskim igrama i da nađe kućnog ljubimca koji se neće zvati Nadal.