Neću da pišem o onim kravama što su pasle travu na livadama iza one “ unrichtig house “. Da, skoro zaboravih reći. Bila je to ludnica. Danas se ne kaže ludnica već se reče , zavod ili Institut za mentalno zdravlje.

Piše: cap. Marijan – Maro Brajac

Lijep holandski dan. Taman tu pred pola stoljeća, da, pedeset godina. Umiveno jutro, mekano i prijatno.
U glavi se pojavi misao na holandski kakao.

Lagano plovimo kroz rijeku, Rotterdam je iza nas već davno.. Lijepa velika zgrada, sa velikim slovima. Na fasadi piše“ unrichtig house “. Zelena trava i lale u svim mogućim bojama. Rekoh pilotu da je lijepo I da bih baš tu volio da živim. On se samo nasmijao. Ništa nije rekao. Ljudi su sjedali na klupama. Tek poneki su šetali. S kanoćalom u ruci ja sam gledao šarene tulipane. Da, palo mi je tada na um misao da bi bilo baš lijepo tu živjeti. Pitomina, sve nekako lijepo, toplo i nježno, bar naoko, kao holandski kakao.
Velike lopte mirisa, Samsona, kotrljaju se kroz timunjeriju. Pomalo opor, lijep na svoj način miris duhana za motanje. “ Halzware shag “, poznati, srednje rezani , duhan za motanje cigareta. Pilot bi baš brzo i vješto smotao cigaretu - oni paketini, sa cigaret papirom , “ RIZLA “ bili su tada nedostupni kod nas.
Danas ih ima i kod nas, na svakom kiosku. Holanđani su pušili svuda. Mahom su to bile ručno motane cigarete. Monika tada nije bila rođena još. Neka stara, dobra vremena su to bila.
***
Ja nisam čovjek od mirovanja . Uvijek me nešto goni i čini nemirnim, moj adrenalin. Opet, da istaknem, moj adrenalin je drugačiji od većine. Recimo, nikad mi na um ne padne da bih išo barkom ispred prove broda, olitiga ne daj Bog, po krmi kad brod šija. Oće rijet kad vozi krmom.
Nije ni takav da bih se pokušavao približiti brodu koji je u vožnji. To je ludo i van pameti.
***
Kad smo u vožnji ili pogotovo u manovri često pričamo o waflama. Ne, nisu to ni “ KRAŠ “ ni “ TAKOVO “ ni što ja znam, čiji li već, oni beškotini punjeni kako filom. “ WAFL “ je sasvim drugačiji. U pitanju su prije svega jedrilice i male jahte.
Čitali ste svi o tome i znate svi te fazone. Ono, suncem obasjan dan, vjetar čarlija, klikte galebovi, plavo more i u daljini jedro. Ne, ovo je drugačije sasvim.
Daš sirenom tri kratka fišća . To je međunarodni signal, “ moji strojevi voze krmom”. Largaš se od rive i pratiš brod. Onda , neka jedrilica ili mini jahtica naglo promijeni kurs. U pravilu, na provi barem jedna mlađa žena. Ispruži noge, poneka je nekad bez gornjeg dijela kostima što može biti olakšavajuća okolnost. Svaka od njih se smije i maše brodu.
Za timunom je “ WAFL “. Nije pravilo ali uglavnom kakav prosijed čovjek. Nebitno je ako je trbušast. Debela zlatna kajla, obično je tu. Nije “ conditio sine qua non “ – uvjet bez koga se ne može. On mora da dokaže kako je muškardin. Skrene prema brodu. Približi se na par metara. Ne misli što bi se dogodilo da mu makina štroca. O tome, mi gore mislimo.
Ženske, arajdane, mašu i smiju se. Na mostu većeg broda ne osjeća se ni kliktaj galeba ni miris bosioka ni ružmarina. Osjeti se samo nevjerica a i pomalo bijes bogami. To je “ WAFL” – “ WIND ASSISTED FUCKENED LUNATIC “ – vjetrom potpomognut jebeni luđak.
Ako je baš pravi, WAFL odmahne rukom. Ne da pozdravi nas, nego zarad onih žena na provi. On ne može čuti nikoga odozgo kako mu jebe u glavu ludu mater. Ne može osjetiti onaj grč u prsima, niti uzdah olakšanja,onih na velikome brodu koji ga gledaju, kad međusobna daljina plovila počme konačno da raste.
Kad smo dovoljno daleko, već je kasno za uzet kanoćo u ruke i pogledati one ženske na provi koje su maloprije mahale. Na mostu velikog broda bez obzira na nacionalnost, nikad se ne čuje tada nešto romantično, kao ono “ Vaya con Dios “ – Bog da te prati. Čuje se na svim jezicima svijeta, “ jebem li te blesava , ko ti dade brevet “.
***
Kapetan Karl mi je drag. Dosta je mlađi od mene. Jako je dobar kapetan. Obožava Crnu Goru, odnosno Boku Kotorsku. Revnosno podučava mlađe oficire poslu. Na njegovome brodu sam polago pilotski ispit, tu pred neđe, evo , skoro pa deset godina. Catherine nije tu. “ Kate se udala”, reče mi moj amigos Karl. Ima sina. Slaže se sa mnom da je bila odličan Staff Captain – zamjenik zapovjednika. Uvijek je pamtim. Nije me gledala sa visine. Znala je što je stress od ispita i mnogo mi je pomogla. Bila je vrlo precizna. Svako par minuta bi mi rekla kakva je struja, vjetar, zanos broda.
Bilo mi je veliko kad je rekla predsjedniku ispitne komisije “ Pilot je po meni dobro obavio poso “. Pamtim pjegice na njenome licu i njene zelene oči.
***
Ubih nekako dan. Sunce je počelo da pada. Počinjemo sa manovrom. Lagano se odmičemo od bankine. Bilo je dosta ljudi na rivi. Lentravaju brod, aparatima , mobitelima. Jedna mlada žena drži dijete za ruku. Mala djevojčica, crne, kratko podšišane kose. U jednoj ruci drži čvrsto jedan cvijetić. Kako prova odmiče prema Luži odjednom ispusti majčinu ruku. Premjesti cvijet u drugu ruku i maše nama, brodu. Mislim da je volila brodove više nego je to normalno za tako malu curicu.
***
Vozimo krmom. Tri kratka fišća. Pratimo jedrilicu ispred nas i dvije manje , mini jahtice. Sve je u redu. Počinjemo sa okretkom kad li jedna zabrza. Skrenu naglo, pa drito na nas. Jedan dugi fišć za upozorenje. Mimoilazimo se na svega par metara daljine. Gledamo s mosta daljinu. Pratimo provu na kojoj je nekoliko ženskih noga. Žene se smiju i mašu. Ni jedna ne čuje kao ni WAFL ono naše, “ jebem li te u glavu blesava, ko ti dade brevet “.
Raport o isplovljenju je predan lučkom kapetanu koji nam poželi sretan put.
***
“ Trajekti Kamenari, Trajekti Kamenari. Boka Pilot, Boka Pilot zove, Trajekti na prijemu. Boka Pilot imate slobodan prolaz. Pozdrav”.
Stanica ostaje ukopčana. Timun na bandu. Okrećemo po malo put Veriga.
Perast se pod okretom otvara. Školj Svetog Đorđa “ odmiče “ desno a prova lijevo. Vidi se oni restoran. Jedna njemačka turistkinja poetski ga je nazvala “ Kovačnica snova “.
Stolovi puni. Onaj na kantunu, na pjenu od mora, okrenut put Kotora, primio jednu zgodnu ženu i njenoga pratioca. Ona naslonjena na njegovo rame. Nema potrebe da ih gledam. Toka gledat imbokaduru.
***
Takav je život. Uvijek je igra. Nekad lijep, ponekad grub. Lijep, kao ponekad pomiješani mirisi , toplog holandskog kakaoa i dima, onog srednje sječenog i srednje jakog duhana za motanje cigareta, “ halfzware shag “ . “ SAMSON “. Na kesici od plastike u krugu bijele boje glava lava. Lav je ipak cica maca.
Život je već nešto drugo. Snaga nije uvijek bitna. U pitanju je uvijek igra.
***
Jednom, jednom čovjeku auto stane ispred ludnice. On podigne haubu. Gleda u motor i tobože pokušava otkloniti kvar. U masi onih koji žive u jednom svom svijetu, neki krekeću, drugi se penju na stabla i oponašaju ptice. Jedan se primiče ogradi i riče kao lav. Naš prika, zbunjen, gleda u motor a jedan mu sa balkona stalno viče da pogleda i stisne kleme na akumulatoru.
Kad ga je konačno poslušao, zadovoljno slušajući kako motor prede podigne glavu prema onom balkonu. Odmahne rukom gore onome i vikne “ Prika , pa ti nisi lud “. Odozgo, onaj mu odmahne rukom. Važno mu odgovori, smireno, sa imperijalnom otmenošću : “ Prijatelju, ja jesam lud, zato sam ovdje.” Zastane pa doda prije odlaska u sobu, “ Jesam lud ali nisam blesav kao ti. Trebao si odmah samo kleme na akumulatoru stegnuti. Rekao sam ti to na početku “. Vic,naravno.
***
“ “RIVIERA “, Bon Voyage, Boka Pilot Vas pozdravlja. Vaya con Dios , Sretan put.Boka pilot, Boka Pilot, hvala, RIVIERA pozdravlja. Hvala “
***
Nisan bija ni za dotura ni težaka. Sve je zlato svita bila voda. Vratite mi moju smokvu ispred kuće. Jedno dite je potrčalo i palo.
Ona djevojčica na kotorskoj rivi je premjestila cvijet iz jedne ruke u drugu. Mahala je dok smo se largavali od bankine. Sjećam se njenog izraza. Mala ruka čvrsto stišće cvijet a lice, kao napuhano, sa izrazom da će svakog momenta zaplakati.
Znam da me nije vidjela. Mislima sam joj rekao , “ srešćemo se mi opet “
***
A, život ? Život nije za svakoga. Život je samo za vješte igrače. Onima koji su dorasli igri. Blesavima tu nema mjesta. Za igru treba odrasti i njoj dorasti. Pričati svakome, da gineš za istinu i da mrziš laž.
***
Guthama Sidharta je bio mudar čovjek. Gledao je rijeku kako brza između stijena. Osjetio je svaku kap i jednotu sa njima.
Guthama Sidharta nikad nije ugazio na buškajinu. Nikad nije mogao osjetiti ono, “ ispod – dubina, naprijed i iza daljine, a iznad glave beskraj visine. Nije osjetio kroz stopalo kad stane na skalin buškajine niti dodir konopa i ruke. Taj osjećaj , to je prava jednota.
***
Nisam lud. Nisam igrač. Puno , puno toga ne znam. Naivan do kraja. Uvijek sa vjerom da su ljudi pošteni. Ipak, znam da volim. Volim to plavo sa obrisima zelene u plitkome.
Orlovi nikad ne lete u jatu. Orlovi nisu ni golubovi ni bijeli labudovi. Uvijek sami. Nikad im niko neće napisati pismo. Orlu nikad niko neće reći, “ volim što si tu “. A ja, samo volim, beskrajno, sam. Kad shvatiš da je greška dopustiti da ti neko postane nešto, uvidiš da nisi lud nego blesav. Možda i sretan.