Oblačno nebo, sivo, plavkasto crno, baš po bokeljski. Nadstrešnica skida malo svijetlost. Pušta ipak pogledu da poleti na Tivat i Krtole. Nema nigdje tako sumornog sivila kao ovdje. Toliko je opresivno da može biti čak i lijepo ako čovjek nije na otvorenoj kiši.

Piše:capt.Marijan Brajac

Bokeljske kiše su već druga priča. Mostarske su završile u pjesmi. Ne znam da li je itko opjevao ove bokeške. Trebalo bi ako ništa drugo zbog trajanja. Dosade i crnoj zemlji na koju mjesecima padaju a kamoli neće ljudima.
Vrijeme okreće. Južina drži, ma ga je freško. Bareta na glavi ne smeta nimalo. Reful hladnoće, dolećeo s tivatske bande s jednog od lovćenskih obronaka. Kao da hoće rijet da bi bilo pametnije poć doma. Hladno je hladno, ma ni sve hladnoće nisu iste, pa taman i temperatura bila ista.
***
Ne mogu se sjetiti više imena ali se sjećam toga aterađa. Magla u bancima. Rastrese se kad se podigne vjetar. Da nije te studeni prizor bi možda i bio lijep. Na prvi pogled, stijene i brda u Koreji između kojih se tu istakne poneko stablo drugačije su od naših. Po krošnji podsjeća na borova stabla. Slika jednog velikog bonsai prizora. Počinje pomalo i da sniježi.
Manovra je bila u redu. Ništa da se ispredaju nekakve velike mornarske priče. Sve bi bilo u nekome davno potisnutome zaboravu da nije bilo uboda toga hladnoga vjetra. Barem se sve vidi. Na kraju svega to je najvažnije.
***
Kemija, drugi će reći hemija, a misli se na isto. Tankeri kemikalci. Današnja navigacija je igra u odnosu što je bilo nekad. Nešto ostaje. Ako ima teškog rada, da se reče, posla koji nekad po opsegu napora liči na robijaški, to je rad na tim brodovima.
Posao koji zahtijeva kompletne ljude, jače od svega, od samoga sebe kao prvo. Napor koji zaista nije za svakoga. Nakon svih tegoba, ostane ono zadovoljstvo svega dobro obavljenoga. Navikne se čovjek na sve ali ovdje je drugo. Ako te strah izazova, ne dohodi ovdje. Ovo je pasji poso za pasje ljude.
***
Agent nam je učas, iza brzo obavljenih formalnosti ponudio da kupimo telefonske kartice. Zna čovjek što nam treba. Grad je, po običaju kako se to uglavnom uvijek događa, haj - haj, daleko mnogo, Bogu iza leđa.
***
Metalna konstrukcija dugačke pasarele na čijem je kraju telefonska kabina odzvanja od naših koraka. Oštri, reski zvižduk vjetra ispod nje se rastače u niz daleko manjih. Snijeg ko snijeg. Bolji je samo malo od kiše. Kao i kiša pada u lice. Ne volim te pahulje kad krenu da se lijepe na na lice. Sunce je sunce. Ništa bez njega. Neka priča što god ko hoće. Molim vas za malo milosti. Neka mi nitko ne kaže da je to romantično. Vrag odnio romantiku ako je to kiša i snijeg.
Preša, za javit se doma, učini čovjeku svašta. Daljina one kabine iz kabine, izgleda za komad manja, vjetar da je slabiji a snijega da nema vele. Tri luđaka, da što drugo. Idemo obučeni samo u radne kombinezone. Ima puta ona engleska kad ne daju da čovjek koji je navego deset godina ne može biti sudac porotnik. Da ne može biti ni svjedok, to ide u paketu. Nas trojica, pa zajedno, recimo malo manje od devedest godišta navigacije.
Prostom matematikom. Ako je jedna dekada jedinica ludosti, mi smo svaki za sebe, onako, grosso modo tri put luđi. Cifre su to i matematika je matematika. Nema fale. Jedan plus jedan je uvijek dva. Izuzetak je jedino kredit u švicarcima na našim bankama.
Realno je da je zagrijana toplina brodske unutrašnjosti po povratku baš godila. Dom je to. Dom uvijek ima svoju toplinu. Daje ti osjećaj zaštićenosti, topline, dragosti stajanja tu. Biti svoj na svome. Cijeli svijet se vrti oko toga.
***
Dugo vremena nisam znao da se korejske jabuke smatraju među najboljim jabukama na svijetu. Skupe su kao i sve u Koreji. Valjda radi toga Koreanci ne piju rakiju nego vino. Jačina mu je pak malo slabija od rakije. Na kraju kažu, kod nas je sve skupo. Ipak malu bočicu vina čovjek može uvijek popiti. Ide li ide uz one tanke fetice junećih rebara. Iskidane su tanko i svak ih peče ispred sebe na mjeru kako mu paše. Ako se ne pojede i malo kimchija, znači nisi bio u Koreji. Zvuči egzotično. Ko god prvi put čuje to ime postaje kuriozan otkriti o čemu se radi. Obično bijelo zelje, stađonano sa dosta soli i dosta ljute paprike. Mala jedna korejska crtica.
***
Razbijen, u forci i želji za poć, ma ne daju. Godine, kažu. Unakaziše nas Englezi. Chemtrailse da im i oprostim ma age limit – dobna granica, e neću im to oprostiti nikad. Neću im oprostiti ni što piju čaj sa mlijekom pa onda dodaju lemun u njega.
Moj čaj, kod Caja, ne znam je li bio od korejskih jabuka. Ne znam ni je li cimet bio pravi. Volim poć tamo, sjest i naručiti taj napitak. Ne osjećaju se baš vele ni jabuke ni kanjela, ma daljine. One se oćute.
Toka hodit doma. Zastudenilo je odjedanpu. Sve je zasivilo. Vonja na nekakv lembo.
A Cajo ? Ne znate ga. Nikakve veze nema s time što nekad neće da naplati. Jednostavno, drug, laf, čovjek koga ti je prijatno viđet i progovoriti s njime. Pogledaš ga onako, uvijek sa bradicom od tri dana , nasmijan i onda shvatiš da gledaš gospodina. Onako, da se zna.
A i ona njegova nadstrešnica. Prijatna je. Dopušta ti sjedat s mirom i osjetiti vonj svih onih preživljenih mareta i fortunala. Ima nešto prevarno u onom čaju od jabuka i cimeta.
***
A ni distance nisu baš sve iste. Ona korejska, u njoj su i korejski chopsticks – štapići za jelo. Drugačiji su od kineskih. Težište kineskih je u dnu a kod korejskih je na vrhu. Kad se čeljade nauči da ih dupera začudi se kad je prvi put u Koreji i ne zna u čemu je štos.
***
Čaj, kod Caja. Nije što ti daju š njime pravi domaći med. Lijepo vonja a kolur mu se lijepo uglobi sa onom modro - sivom bojom mora ispred kafića. I opet zamirišu daljine. Zavonjaju i one ogromne, crvene korejske jabuke. Kad ih prodavaju, idu na komade, ne idu na kila ko u nas.
***
Palo mi na um upravo sad. Da se kapetan Petar kojim slučajem vrati opet u svoju Bijelu. Da li bi slušao pjesme Bijelog dugmeta. Možda mu se ne bi sviđele. Ona „ Mene tjera neki vrag „, bi sikuro. U zadnju, meni je sve bliža ona „sve će to prekriti ruzmarin, snijegovi i šaš.
***
Album u kojega ja slažem moje momente koji se obično nazivaju uspomenama, sve je deblji. Nekad, kad to nije bilo uputno znao sam poć u crkvu. Sve mi više smeta ovo, današnje, moderno, crveno slovo, crno slovo. Pomalo mi je to licemjerno. Ne treba ti kalendar da znaš kad ćeš u Crkvu. Ili imaš potrebu poć ili nemaš. U rijetke, kad odem sve češće se zaglednem u Njegovog Sina. Kad mu pogledam u okrvavljeno čelo i njegove oči, para mi nekad ko da mi govori, ma znam ja da ni tebi nije lako.
***
Natučem jaketu i zakopčam je do grla. Baretu nabijem na glavu. Ludo bokeljsko vrijeme. Možda je bilo takvo vrijeme i kad se Petar otisnuo na more. Može biti i da je bilo takvo kad se nakon skoro dvaest godišta vratio kao Malteški vitez i kapetan doma, na Dubravicu , u Želaliće. Ni njega mjesto nije držalo vele. Nakon kratkog vremena opet je pošo na Maltu.
***
A viđeli ste sad, ništa za stavljajt u novine. Ništa da sliči na kakvu interesozu storiju. Sve neke male, bezvezne stvari. Intanto i takve kakve su, i one mogu imati svoj gust.
Kao čaj sa jabukama i cimetom, kod Caja.
I riječ sa Cajom.
Nešto kao medićina.