Nikada nisam bio u Sibiru. Nije me nikada vukla neka posebna želja da ga upoznam. Ono što znam o njemu to je školsko znanje iz zemljopisa i malo iz romana Žil Verna. Putovanje carskog glasnika Mihaila Strogova iz Moskve za Irkutsk je usput predočavalo i Sibir. Planine, tajge, surova zemlja u kojoj samo snažni opstaju. Držim da to nije samo sa ljudima već sa svim živim bićima uključujući i komarce, na obalama rijeka, jezera i močvara. Da im je slučajno bio tamo lučki predstavnik koji je visio na brodu cijeli dan nadgledajući tobože ukrcaj sirove nafte za Rotterdam, ne znam kako bi prošli. Sigurno bi padali ošamućeni od teškog mirisa, bolje reći otvoreno, smrada od mahorke. Rusi je zovu i samosad. Najgora vrsta duhana na svijetu koja postoji.

Piše:cap.Marijan Maro Brajac
Niz dizalica još se nazirao u daljini. Posjećale su na žirafe. Ogroman drveni pano, fiksiran na željeznu konstrukciju, izrezan da slijedi formu ljudskog lika iza koje se vijori široko razmotana velika crvena zastava, sada je iz daljine je djelovao samo kao crvena maća. Nije se više vidio ni Lenjin kako rukom pokazuje nešto u daljinu, niti zastava. Odessa je ostajala za nama. U doba ruske carevine treći ili četvrti grad po veličini u imperiji. Kad mi igovaramo ime te luke, ono zvuči pomalo oštro. Rusi to izgovaraju mekano, Adjesa , tako nekako. Prvi slog se izgovara produženo.
„BELMORKANAL“ je nešto drugo. To je gomila zgužvanih kutija od grubog hrapavog papira na podu. Čikovi, zgaženi teškim radnim cokulama su daleko brojniji. U njima nisu cigarete već papirose. Jeste da se to zapali šibicom, jeste da se puši no to ipak nije cigareta. Cijev od tvrđeg kartonćina a nastavak dug 3 - 4 centimetra je napunjen krdžom. Nicotiana rustica, tako se zove u botanici. Ta vrsta duhana smrdi ko pešta. Malo što smrdi kao mahorka.
Taj duhan je u nekoj vezi sa holandskim gradom Amersfoort-om. Ne znam u kojoj su vezi Holandija i taj duhan. Priča ide da je mahorka dobila ime po tome gradu koji je bio centar holandske duhanske industrije.
Znam pak kako sam bio dat u pripomoć kamarjeru. Morali smo da pometemo to smeće. Svijetlo plavom bojom otisnuta karta a trasa bjelomorskog kanala crvenom. Ide iz ondašnjeg Lenjingrada za Bijelo more. Nije malena. Kanal je 227 kilometara dug ali je plitak. Ipak, i takvim kakav je, opet prođe svaki dan po par desetaka brodova.
U čast gradnje kanala lansirana je cigareta, papirosa. Jeftina, dostupna svakome i danas se puši mada sve više odstupa nazad kad se pojave Marlboro, Winston ili što ti ga ja znam koja vrsta zapadnih cigareta. Očistili smo salon. Tumbali odma sve u more, tada je to bilo dozvoljeno . Oni teški smrad je ostao. Onda je barba reko da napravimo žar od zelene kave. To odstrani svaki miris ali na kratko. Morali smo učiniti nešto. Silvestrovo je. Za koju uru bit ćemo stariji godinu dana.
Nismo mogli aranđati da se ostane u portu. Ovo je tanker, divlji brod. Završen ukrcaj, papiri potpisani, mola lancane i Vaya con Dios. I danas je ostalo tako. Neke stvari se nikad ne mijenjaju.
***
Kinezi mi se dopadaju. I jedna i druga Kina. Taiwan mi ipak djeluje nekako slobodniji, možda zato što je zemlja manja. Kina je meni priča za sebe, tiha voda brdo dere. Kod njih nema preše. Oni su jedina zemlja koja Novu godinu slavi 14 dana, lunarnu, njihovu. Ovu međunarodnu, isto ne zaboravljaju.
***
Ko traži da vidi kako loše vrijeme vrijeme izgleda nek ide do Taiwana. Mi smo ovdje zato što moramo. Iskrcaj tereta.
Telefon svaki čas zvoni. Tokyo se uznervozio. Ne slušaju da je tank za naš teret, na kopnu, 5 km daleko od broda i na visokom brdu. Brod je uvijek kriv i oni prihvaćaju što tvrde s Terminala. Misle da je istina kako je tank ispod broda. Teži su mi oni nego što pumpe jedva izbacuju teret vanka. Iz Tokya nam tvrde da želimo srediti da ostanemo u portu za Staru Godinu. Ured ima svoju logiku. Oni ne mogu ni u snu zamisliti da je najljepše biti na moru.
***
Pilot mi pruža ruku. Kaže, nije problem izići sam, i čestita Novu Godinu. Izlazak luke Kaoshiung ima jedan kratki ali jako uzak kanal. Iza toga slijedi proširenje koje mnogo veliko. Za izić vanka treba se provući kroz dvije đige. Brod je lagan jer je prazan. Stalno opominjem timunjera da pazi. Da smanjim nervozu šalim se s njime.Kažem da nam ne traže da se baš razbijemo na samom izlazu iz porta.
***
Kad imaš rogatu sreću... . Na brodu se ne kaže rogata nego malo drugačije. Partiti iz porta uru i 45 minuta pred samu Novu Godinu jeste zaista takva vrsta sreće.
Što ćemo, tako je kako je i nema druge. Oko ipak poleti na kraj. Čuje se muzika. Ljudi ulaze i izlaze iz butiga sa paketima umotanim u šarenu kartu. Tu i tamo upadne u oči nečije crveno rame okupano svijetlom iz crvenih lampiona na ulazima. Crvena boja. Simbol napretka i sreće Kinezima je važna. Ispred svake butige ima po par crvenih lampiona.
Ne sijećam se više da li sam tada kanoćalom uhvatio u izlogu onu mehaničku mačku na baterije. Uvijek maše desnom šapom, privlači bogatstvo. Zeleno na lijevo a crveno na desno. Da je ulaz bilo bi obratno. Svijetla sa lanterni na ulazu tj izlazu iz porta sve su jača. Još kojih stotinjak metara pa smo vanka. Ne radi nas, mi smo već zaboravljeni. Radi onih koji će ući. Velika blještava slova sa dobrodošlicom, Wellcome in port of Kaohshiung- Dobrodošli u luku Kaohshiung, već su iza nas.
Veliki nagib broda poprati zvižduk vjetra kako mijenjamo rotu. Lanterne nisu više treso već se prividno miču u luku. Još se čuje muzika s kopna. Narod se veseli. Stiže Novo Ljeto.
***
Rad na tankerima zahtijeva prigodnu radnu obuću i odjeću. Cipele su važne. Prsti su zaštićeni komadom lima izmedju dva sloja kože a đon od debele reckave gume štiti od klizanja.
***
Osjetio sam ga. Prsnuo je ko napuhani balun. Kiseli kukumar je ostao smečen ispod đona. Nisam ga uspio ni viđet kakav je, ma sam u formi najboljih svjetskih skijaša skliznuo preko majoneze na podu put stola. Uhvatio sam njegov rub čvrsto s obje ruke da izbjegnem pad , što od klizanja što od naglog nagiba broda. Majka priroda se naljutila, čini svoje škerce i despete.
Majku mu božiju. Uvijek ovako. Pa nismo ni mi pišali u oltare i pljuvali na Boga i njegovo ime, sekondo izgovara kroz zube. Nekad ovako,ponekad lakše. Ako te ide- ide. Ako nije, pamti da ti jes uračunato u plaću. I nikad ne pričaj to nikome. Reći će ti da ne kukaš, reći će ti da zaboraviš sve čim siđeš sa skale, odogovaram ja njemu.
Pogleda me.Bez riječi baci s krme u more kalendar koji je držao u ruci. Njegov nije ni dirnuo more kad je moj, raširenih stranica, zalepršao u zraku.
***
Malo smo nađustali rotu da valja što manje. Silvestrovo je pa da proslavimo kraj Starog Ljeta. Svijetla Kaoshiung-a su se još vidjela u daljini. Još jedna Stara godina. Ništa posebno. Sjetih se i onoga kad smo isplovili iz Odesse. I tada sam napravio isto. Učinio sam ustvari jedino što sam mogao, bacio sam kalendar u more.
One opuške i prazne kutije papirosa BELMORKANAL isto tako. Odessa je ostajala za nama dok smo se pomalo valjali na putu prema Rotterdamu. Tada nisam znao a ni zamišljao da će nešto slično biti pedesetak godina poslije.
***
Neke stvari u biti se ne mijenjaju. Najbolje je ipak na moru pa neka i valja. Barem neće nitko zivkati niti optuživati za namjeru da se Nova Godina želi dočekati u luci.
***
Kako godine prolaze sve više tonem u sijećanja. Ona pokazuju na moje postojanje, bivše , u ondašnjem obliku, sadašnjost koje ustvari nema, jednako tako.
***
Ljudi se dijele na žive, mrtve i one koji plove.
Platon
***
Ono što je bilo utisnuto na đonu, da se ne kliže, nije bila istina. Kad smečiš kiseli kukumar koji leži na prosutoj majonezi, kliže se i te kako. I skijaši slaloma bi pozavidili.
Sve prolazi. Ponekad je život kao mahorka. Zanese, a katkad ima smradi gorčinu težu od te krdže. 26000, dvadeset šest tisuća, dvadeset šest hiljada, dvadcat šestj tjisaća ljudji. Jedna obična cifra u svekupnom toku života. Brojka mrtvih i poginulih, mahom političkih zatvorenika koji su izgubili živote za vrijeme gradnje Bjelomorskog kanala.