Prikradala se kao tišina vreloj avgustovskoj noći, kao sjenka vetra majskom prolećnom danu, dvadesetom, kao ubica svojoj bespomoćnoj žrtvi u predgrađu nekog megapolisa, kao oluja nad Atlantikom na kojem su brodovi samo bespomoćne ljuske oraha, kao smrt što vreba iz prikrajka da svojim srpom požanje znane i neznane, željne života i one kojima je svejedno. Prikradala mu se a da to nije ni slutio i možda je bilo prvi put da ga je izdao taj unutrašnji osećaj, kad nekom veruješ i ne sumnjaš u njega.