Još jedan krug

Vesna1

Vedra decembarska noć. Sa neba sija Mjesec i zvijezde trepere. Veliki mitski lovac, prekrasni Orion, opet je tu. Raširio ramena, a za sjajni pojas zadjenuo mač. Za Orionom pružio korak Veliki pas. Na njemu Sirijus, kao kakvo blistavo krupno pseće oko. Upiljilo u nas. Gleda. Šta li to vidi?

Piše: Vesna PAVIĆEVIĆ

Nedaleko od Oriona Kastor i Poluks, dva brata blizanca, polegli iznad planina. U blizini Sjevernjače kotrljaju se ukrug, svaka za svoj groš, Velika i Mala kola. Za njima, okrenuta naglavačke krstari ohola Kasiopeja, Andromedina majka. To ona, po kazni bogova, svake godine po šest mjeseci uči lekciju o poniznosti, kružeći naopako..

Zemaljski, pak, program sasvim je drugačiji. Tamo negdje, u ne tako dalekom svijetu, vode se krvave bitke. Gradovi i ljudi nestaju s lica zemlje. A ovdje, kunderovski nepodnošljiva lakoća postojanja. Uz petarde, vatromet i nešto slatkastih melodija, spremamo se da proslavimo dolazak nove 2017. godine.

A možda bi, ako smo već pripravni za takve zabave, bolje bilo proslavljati odlazak ove stare, već olinjale, 2016. Jer, bila je to annus horribilis, iliti užasna godina, kako bi rekli stari Latini. Mogli bismo joj, za ovu priliku, pozajmiti ime jednog od Saramagovih romana: Smrt i njeni hirovi – upravo tako bi se mogla zvati. Odnijela je, među bezbrojnima, i toliko dragih, dobrih ljudi...i onih bliskih, i onih koje smo poštovali, i onih čije nam je postojanje na nekoj tački planete, značilo, uprkos činjenici da su nas životni putevi odveli na potpuno različite strane...

U kalendaru za 2016. godinu, na strani za januar, upisano je ime Dejvida Bouvija. Godina kao da je počela njegovom smrću. Nije to bio samo odlazak slavnog pjevača sa svjetske muzičke scene, već odlazak žive hodajuće avangardne i stalno transformišuće kreacije, odlazak nekog ko nas je u vremenu globalnog porobljavanja, osvajao svojom originalnošću i slobodom. Starmen se preselio među zvijezde, u ono svoje sazvježđe. Svemir i jeste bio njegova druga kuća, još otkako se major Tom sedamdesetih zaputio tamo...

Nismo čekali dugo da zvono opet zazvoni. U februaru smo se oprostili od Umberta Eka. Oni koji su, vođeni njegovim perom, tumarali srednjovjekovnim skriptorijumima i odgonetali Ime ruže, koji su listali Beskrajne spiskove, i sagledavali Istoriju ljepote od Vilendorfske Venere do Monike Beluči, od Mikelanđelovog Davida do Dejvida Rodmana, koji su držeći Fukoovo klatno plovili ka Ostrvu dana pređašnjeg, znali su o kakvom je gubitku riječ.

Već u martu svijet je napustio Dragan Nikolić, a mi koji bar u sjećanjima živimo obraz uz obraz sa djetinjstvom, i u ušima nosimo nešto što se zove muzikom iz Otpisanih, znamo da čuveni Prle može otići bilo kud, ali iz nas neće nikad i nikud...

A onda je u aprilu pala neka purpurna kiša i muzičko nebo nanovo se zatamnilo. Oprostili smo se od njegovog visočanstva Prinsa, i sačuvali perle i dijamante njegovih nezaboravnih kompozicija, tekstova, scenskih izvođenja. Sačuvali , takođe, sjećanja na do daske odvrnuti radio da bi se dubinski osjetio ritam Krima.

Potom je došao maj. I dok su trešnje već uveliko cvjetale u Japanu, negdje u Bosni konačno je odahnula Jadranka Stojaković, čudesna djevojka sa gitarom, uz koju sve smo mogli mi... nekad: i voljeti, i plakati, i opet, makar i nesrećno, voljeti...

Uskoro je avgust donio smrt jedne velike dame. Mira Stupica bila nam je, ne šaka, nego pregršt soli, na ovoj, često bezukusnoj i neukusnoj, ili čak odurnoj, balkanskoj trpezi. A šta li nam je tek bio Leonard Koen čiju smrt donese novembar. Jesenji vjetrovi odnesoše sa sobom taj muževni milujući glas, strastveni duboki trepet duše koji je udarao u najtananije strune našeg bića... Voljeli smo Koena, njegovu poeziju, njegovu muziku... još kako smo ga voljeli...

I ništa manje nismo poštovali vječitog revolucionara sa Kube, kojeg je hirovita gospođa Smrt odnijela u decembru. Iz nešto drugačije perspektive, ovaj odlazak mogli bismo posmatrati kao solidarisanje velikog pobunjenika sa svim decembarskim žrtvama u Siriji, Iraku, Jemenu, Turskoj...

Opasali smo, evo, cio krug i okrenuli posljednju stranicu kalendara, a suštinu nismo dodirnuli. Jer, šta je, na koncu konca, smrt jednog Dejvida Bouvija, ili Umberta Eka, ili Harper Li, za kojima ostaše velika djela, pri smrti onog sirijskog dječaka čije truplo izbaci more ove 2016? I šta su smrti velikana pri masakru u Nici, ili u Alepu, ili u Libanu? I u kakve smo to prostore zabasali mi ljudi?!

Čini se da bi za nas stid bio najljekovitiji. Bilo bi pročišćujuće kad bismo upravo stidu dopustili da nas preplavi, da iz dubina, kao Jozef K, osjetimo sramotu što smo ljudi, i što toliko velikih i malih zala činimo jedni drugima. Umjesto đuskanja uz lake note, i uz ne tako laki ledeni sjeverac, jedan jedini minut zajedničkog ćutanja bio bi primjereniji pred strahotama ljudskih nesreća koje se u ovom času događaju u svijetu. Bila bi to kakva-takva zaloga za godinu koja dolazi.

Nadamo se, naravno, dobru, ali ko će zapravo znati što nam sprema? Svijet je došao do one tačke kad ni najuspješniji prognozeri ne mogu predvidjeti šta nam donosi sjutra. Da citiramo Bouvija iz jednog od njegovih najboljih izdanja - „We are absolute beginners“ na tom polju! Može nas održati jedino nada i želja za boljim sjutra. Sa tim ulazimo u novu godinu – sa željom da bude mira, zdravlja i radosti, ali i saosjećanja, i brige, i ljubavi za druge! I sreće. Ona nam je više nego potrebna.

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

reklama

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar