Zvao se Šahin al Sabah ili nešto manje fonetično-islamski. Volio je ptice i u ta drevna vremena 1550. godine po hrišćanskom kalendaru, bijaše ORNITOLOG a da to ni znao nije, volio je ptice i ptice su voljele njega i tačka.
Piše: Senad M.Karađuzović
Mjesto življenja mu bijaše Anadolija, a njegovo pravo historografsko porijeklo, njegova zajednica jest vješto krila čak i od njega.
Šahin al Sabah bijaše potomak STARCA S PLANININE, Hasana Al Ibn Sabaha, oca hasasina, o kojem istorija govori:
„Sekta asasina, koju je u XI vijeku stvorio jedan od najčudnijih ljudi islamske istorije Hasan Al Ibn Sabah (Hasan sin Jutra), poznat među svojim sljedbenicima kao Starac s planine, bio je sin najvećeg vjernika u provinciji Horezma u Persiji, nedaleko od današnjeg Teherana.
Za sebe je tvrdio da je arapskog porijekla, budući da se, tada kao i sada, smatralo velikom čašću biti rođen u porodici koja je došla iz Muhamedove zemlje.
Ipak, noviji istorijski nalazi jasno ukazuju da je osnivač asasina bio porijeklom Persijanac. Bio je ismajilit-pripadnik manjinske, vrlo pobožne muslimanske sekte suprotstavljene većinskim šiitima.
Tokom školovanja imao je sreće da upozna jednog od najvećih pjesnika arapskog jezika – Omara Hajama, čija je zbirka Rubajie danas prevedena na sve važnije jezike svijeta.
Hasan Al Ibn Sabah brzo se, već u mladosti, probio do persijskog dvora kojim je u to vrijeme, sedamdesetih godina XI vijeka vladao sin vladara Arslana (Lava) šah Malik. Jedan od Malikovih savjetnika ostavio je zapis koji budućeg Starca s planine ne prikazuje u laskavom svjetlu: KAO I NJEGOV OTAC, I HASAN JE POKAZAO DA JE PREVARANT; LICEMJER I SEBIČNI GRUBIJAN. ČAK JE POSTIGAO DA IZGLEDA I KAO POBOŽAN ČOVJEK IAKO TO NIJE, I SVOJIM LUKAVŠTINAMA USPIO JE DA POTPUNO ZAROBI UM ŠAHA.
Ipak idila između Hasana Al Ibn Sabaha i vladara nije mogla potrajati vječno, zahvaljujući nestabilnoj i mitomanskoj naravi...
Malik je naredio Hasanu da priredi pun izvještaj o rashodima i prihodima imperije. Iako je Šah za ovaj posao odredio rok od godinu dana Hasan je smatrao da se može završiti za četrdeset dana. Uspio je jedino u tome da se temeljito izbruka pred Šahom, izašavši pred njega sa besmislenim i krajnje nepotpunim računima.
Nakon toga, Hasan je počeo da luta po zemlji i skrasio se u divljem predjelu persijskog carstva, gdje je napravio najneobičniju paravojnu formaciju na svijetu.
Evo kako je Marko Polo opisao štab Starca s planine: U PRELIJEPOJ DOLINI, ZATVORENOJ IZMEĐU DVIJE STRME PLANINE, HASAN JE NAČINIO BOGATU BAŠTU SA NAJSLASNIJIM VOĆEM I MIRISNIM CVIJETOM KOJI SU SE MOGLI NABAVITI. RAZNOLIKE PALATE UZDIZALE SU SE NA TLU UKRAŠENE ZLATNIM UKRASIMA, SLIKAMA I DOBROM SVILOM.
UZ POMOĆ NAROČITIH NAPRAVA , U PALATAMA SU TEKLI U SVAKOM SMJERU POTOČIĆI VINA, MLIJEKA, MEDA I ČISTE VODE. DOLINU SU NASELJAVALE PRELIJEPE DJEVOJKE, VIČNE U UMJETNOSTI PJEVANJA, SVIRANJA U SVE MUZIČKE INSTRUMENTE I NAROČITO VJEŠTE U LJUBAVI...
ONO ŠTO JE POGLAVAR OVOG MJESTA NAMISLIO PRI STVARANJU OVOG MJESTA BILO JE SLEDEĆE: DA JE MUHAMED OBEĆAO ONIMA KOJI POŠTUJU NJEGOVU VOLJU – SVA ZADOVOLJSTVA RAJA, DŽENETA U KOJEM ĆE NAĆI SVE VRSTE ČULNIH ZADOVOLJSTAVA...
ČEZNUO JE ZA TIM DA GA NJEGOVI SLJEDBENICI SMATRAJU ZA PROROKA I JEDNAKIM SA MUHAMEDOM. KAKO HASAN NIJE ŽELIO DA IKO SEM POZVANIH NE DOLAZI NA OVO MJESTO, PODIGAO JE VELIKU TVRĐAVU NA ULAZU U OVU DOLINU.
Niko ne zna kako je Hasan Al Ibn Sabah došao do ogromnih sredstava potrebnih za ovaj projekat vjerskog menadžmenta. Tek Hasanovo uporište zvano Alamut (Orlovo gnijezdo) počelo je da privlači mlađe ljude željne slave i žrtvovanja, ali i zemaljskih zadovoljstva. Ključ za uspjeh Hasanovog projekta bio je hašiš, kanabisova smola, čije pušenje je rajskim zadovoljstvima davalo osjećaj autentičnosti. A Hasan je mladim ratnicima govorio da će, ukoliko umru služeći ga, ponovo i zauvjek doći u rajske bašte koje su im prikazane na prijemu u red i u drugim prilikama kada bi poglavar odlučio da njegovi podanici zaslužuju kratkotrajn boravak u raju.
Hasanovi ratnici su sebe nazivali FEDAVI – posvećeni, ali su ih ostali nazivali hašhašin, riječ kasnije iskrivljena u asasin koji se i danas koristi za čovjeka koji počini političko ubistvo..
Hasan Ibn Al Sabah je tako počeo svoju vladavinu terora, nožem i otrovom. Plemići i vojskovođe Persije, Iraka i Sirije i pored svih mjera predostrožnosti, umirali su, nakon čega bi, nekad i od svoje ruke, umirale i njihove ubice, koje su često vjerno radile i po godinu dana u službi ubijenog, kako bi stekle njegovo povjerenje.
Red je navodno ukinut 1259 godine, iako politička praksa muslimanskih zemalja pokazuje da su njihove metode i dan danas prisutne“!
U vremenima utvrđivanja otomanskog prijestola, bilo je nesigurno imati porijeklo od Hasan Al Ibn Sabaha. Zato su Šahinovi saplemenici i od njega samog krili, ko je on i odakle je došao.
Kad sa ove vremenske distance razmišljam o njemu, imam osjećaj da je bio SVETA BUDALA!
Kao oni budistički monasi, što po tibetanskim manastirima gore u Lasi dožive prosvetljenje metući dvorište manastira u samo jednom trenu...
Ali ovako ćemo:
Šahin al Sabah, rođen je prije vremena, sa malim krilcima na ramenima, (koje niko nije smio vidjeti – jer takav bijaše običaj), babica koja ga dočeka istog časa obneviđe, a majka Šahinova istu noć umrije od krvoliptanja utrobe.
Babica kaza: „Allah će te kazniti da razumješ ptičiji jezik, a lak ćeš bit i nakon smrti da te ni majka zemlja neće zadržat u njedrima svojim“
...Tako i bi...
Krila su mu, tokom godina porasla toliko, kao da bijahu kao malo veće grbine što se nazirahu ispod košulje tkane od konoplje.
Zvao se Jutarnji Soko ili nešto manje fonetično-paganski. Njegova sestra, jedna od četiri supružnica, imama Karađoz Mahmuda al Manisa dobi dva sina: Salmana i Reisa. Reis ode u asker i ne vrati se nikad. Vele da je beg begler postao u Valoni, osvojio Ulcinj i Bar i da je negdje na Kipru pošao gosppodu na istinu.
Ako je vjerovati zlim jezicima, jer ZA DOBRIM POMORCIMA CUNAMI SE DIŽE!
...ali smjesta napuštamo istorijske fakte i ostale faktore, vraćamo se onom mojem, koji po genetskom naslijeđu govori CONFABULATOR NOCTURNI (NOĆNI PRIPOVJEDAČ).
Govore da je Šahin al Sabah, presvisnuo, zbog odlaska svojeg sestrića u neke druge brisane prostore. Prestao je da gleda ljude u oči i počeo je da se pentra po drveću, pio je vodu sa lišća, hranile su ga ptice kao svetog Iliju i vršio je nuždu po glavama prolaznika- saplemenika.
Sve postaje mit i dosadno, ali zar nije tako u životu manitova?
Užas je ono što nas sustiže, bilo da smo ludi il pametni...Priznajte:“Zar se nikad nijeste prepali kad gromoglasno ispustite vjetar, jednako kao kad zagrmi pred oluju, pa se izlanete: SUBHANALA“? E pa jeste, al nećete priznati...
Priča kaže, da je Šahin al Sabah 30 dana i 30 noći proveo na krošnji drveta, prvog ramazana, kada mu sestrić Reis ode TAMO. I da sa ni sa kim zborio nije i da je ćutao i da su ga TOUBE YARRABI gledali kako u zraku lebdi i pati.
A onda mu nakon ramazana umrije zet Mahmud, i sve najšarenije ptice u znaku žalosti pobjelješe. Pobjelješe i vrane i svrake i fazani, a Šahin posta imam džamije, umjesto rahmetli zeta Mahmuda.
Vjerovatno je zaslužio takvu poziciju? Ili jest ili nije?!
Svaki prazni mozak, naučivši Kur an na pamet postaje Hafiz, to znamo. Al zboriti VASS , e pa to ne može svako.
Bez vrijeđanja, nije to moj domen, al ja bih onako od milosti pustio po neku SVETU BUDALU da prozbori nešto tokom TERAVIA.
Zborio je Šahin samo VASS tokom teravia, i vele da je umro tiho KAO PTICA POGOĐENA PRAĆKOM IZ DJEČJE A NE ALLAHOVE RUKE.
Seljani ga nijesu pokopali. Ostavili su ga na vrh zemlje u okolini Manise i pokrili zelenom čejnom...i još vele da je šehid i da su mu šuplje kosti i da mu za ramazana mirišu ostaci na misk iz Qabe...
Svašta zbore...Ali ljudi su takvi. U svakojake stvari vjreuju. Zar ne?
