Riječ na promociji knjige akademika Šerba Rastodera „Murteza Karađuzović (1865 – 1941), muftija crnogorskih muslimana”

Piše: Milan Vujović

Mnogo je knjiga napisano u posljednje vrijeme u Crnoj Gori. Za neke ne bi bila nikakva šteta da nisu objavljene. Ali, postojanje knjige o Murtezi Karađuzoviću, muftiji crnogorskih muslimana, ima svoje puno opravdanje. Zapravo, bilo je krajnje vrijeme da se ova knjiga nađe pred čitaocima.

Po ovoj barskoj zemlji, proteklih vjekova, koračalo je mnogo umnih ljudi koji su smjernim i časnim bitisanjem zadužili svoje porodice, komšije, čitav grad, ali je bilo i onih, poput Murteze Karađuzovića koji su svojom djelatnošću u teškim vremenima zadužili Crnu Goru, a nas Barane učinili ponosnim za sva vremena.

Prvi utisak koji se nameće jeste da je ova knjiga zanimljiva, uprkos brojnim podacima i istorijskim činjenicama koje se u njoj nalaze.

Drugi utisak jeste da je napisana pošteno. Šerbo Rastoder je manirom iskusnog istoričara iznosio fakte, i one vezane za društveno-političke prilike u kojima je živio muftija i one koji govore o njegovom životu i životu ljudi čiji je bio savremenik. Rastoder je ostavio čitaocu da donosi sudove, vješto izbjegavajući da sam presuđuje. A kad bi se i usudio da sugeriše na koju stranu preteže istina, potkrepljivao je to isključivo argumentima, opet nudeći čitaocu da donese konačan zaključak.

Treći, ne manje značajan utisak, jeste da je ova knjiga edukativna. U tom smislu, meni su posebno bili zanimljivi tekstovi koje je hodža, potonji muftija Karađuzović, pisao za „Glas Crnogorca“ s kraja devetnaestog vijeka.
Zahvaljujući njemu znamo da je 1893. godine maslina u Baru rodila kao nikad do tada.

Saznajemo i da je 1895. godine nadošla pšenica, da dobro izgledaju i rani i pozni rumetin (kukuruz), na šta muftija veli: „Ako Bog dadne berićeta, dobro će biti“, dalje, da je kiša udavila gusjenice koje „kao vojska mnoge baštine u barsko polje haraše“, da pčele ne napreduju, a da duvana ima dosta, kao i prošle godine.
Te, 1895. godine u Baru su rođene trojke. Hodža zapisuje: „U neđelju jedna pravoslavka rodila je muško dijete, pošlje dva dana još dvoje ženskih. U srijedu umrlo je ono muško, a one su žive“.
Murteza Karađuzović se može smatrati i prvim dopisnikom „Glasa Crnogorca“ među crnogorskim muslimanima. Objavio je brojne tekstove duhovne i svjetovne sadržine uglavnom vezane za život, položaj i tradiciju muslimana u Crnoj Gori.
Iako formalno nije bio visoko obrazovan (završio je građansku osnovnu školu i vjersko obrazovanje kod kadije Huseina efendije Spice) Murteza Karađuzović je nepogrešivo znao i osjećao šta za muslimane, kao i za sve ljude, znači obrazovanje. Kao pedagog i vjeroučitelj učinio je mnogo da relaksira muslimansku djecu i njihove roditelje straha od škole. Govorio je: „Bez mejtepa i škole nema prosvjete, a bez prosvjete nema slobode.“ Bio je istinski duhovnik i prosvetitelj, kao imam, kadija i vjeroučiitelj i, od 1912. godine, muftija crnogorskih muslimana na koje mjesto je postavljen ukazom kralja Nikole.

Rastoder navodi da je postavjanjem Karađuzovića za vrhovnog poglavara muslimana, dakle, još jednog Baranina, pored dr Nikole Dobrečića, koji je negdje u isto vrijeme postao prva ličnost Rimokatoličke crkve u Crnoj Gori, u cjelini realizovana nakana knjaza Nikole da mu duhovni poglavari budu domicilni duhovnici umjesto onih sa strane, što je bio slučaj do tada.

Murteza Karađuzović je znao s ljudima: i sa knjazom Nikolom i sa predsjednikom jugoslovenske vlade Milanom Stojadinovićem, i sa poslanicima u crnogorskoj Skupštini u kojoj je bio jedan od rijetkih poslanika u sva četiri saziva do rata (1906, 1907, 1911. i 1914), i sa svojim Baranima. U Skupštini nije bio, kako Šerbo navodi, „ikebana“ niti „evet efendija“, njegova riječ se poštovala. Bio je oprezan kad ga knjaz nazove „odža“, jer je to značilo da je ljut na njega. Inače, vazda ga je zvao „muftija“. Odlučno je eliminisao svoje političke konkurente kad je trebalo, pošto se uspješno oprobao i u politici. Žilavo se odupirao namjeri da bude penzionisan, po njegovom mišljenju prije vremena i bez potrebe. Nije prošla ni godina od prvog penzionisanja kad je pristigao ukaz kralja Aleksandra od 29. oktobra 1923. po kojem se, dosadašnji muftija u penziji, postavlja za glavnog muftiju u Starom Baru sa godišnjom platom od 5.000 dinara. Nije se libio da, pored ponosa što pripada islamskoj vjeri, ističe svoje srpstvo i crnogorstvo.

Muftija Karađuzović je bio odan kralju Nikoli, često i ponizan i veoma snishodljiv prema njemu, ali je znao da bude odlučan kad treba, kao onda kada je u proljeće 1913. bio kod kralja i uložio protest zbog nasilnog pokrštavanja muslimana i terora nad njima poslije Balkanskih ratova. Njegov autoritet, odlučnost i zalaganje bili su presudni u zaustavljanju tog nasilnog čina.
Taj izlazak iz viteškog doba, odnosno masovno pokrštavanje muslimana dobra je opomena i za ovo naše doba. U onoj Crnoj Gori od prije 140 godina, neposredno poslije odlaska Turaka, međuvjerska tolerancija je bila na relativno visokom nivou, ali kako je vrijeme odmicalo počeli su da duvaju i neki drugi vjetrovi koji nemaju vezu sa suživotom i tolerancijom, što je kulminiralo nakon Balkanskih ratova. Godinama poslije ovog posljednjeg rata na teritoriji bivše Jugoslavije kao da ništa nije naučeno, čak mi se čini da je međunacionalna netrpeljivost porasla i da se, sticajem nekih nepovoljnih okolnosti, sve može ponoviti u još gorem obliku. Naravno, ne mislim tu na Bar. Mi smo imali sreću da su nam preci bili razboriti ljudi koji su sačuvali međuvjersku i međunacionalnu toleranciju i u mnogo težem vremenu nego što je ovo naše. Ostavili su nam je u amanet, neokrnjenu, čistu kao snijeg na vrhu Rumije i Lisinja i niko nema pravo, niti može, da je natruni. Mislim da mi u Baru imamo puno pravo da i druge u Crnoj Gori i zemljama bivše Jugoslavije podučimo kako valja u dobru živjeti sa komšijom druge vjere i nacionalnosti. I ne treba se ustručavati od tog prosvetiteljskog posla. On nama, Baranima, pripada.

U prilog tome, čitajući ovu knjigu, prisjetio sam se jednog svog slučaja.

U svom sjećanju na Muftiju Karađuzovića, Mihailo Jovović, pisar u Šeriatskom sudu u Starom Baru, priča kako je bio tužan kad je dobio poziv za odsluženje vojnog roka. Nije mu se išlo jer su svakodnevno, a bilo je to po Oslobođenju u Prvom svetjskom ratu, stizale vijesti da regruti zbog bolesti umiru. U istoj zgradi bila je kancelarija muftije crnogorskih muslimana Murteze Karađzovića. Muftija ga je upitao šta mu je i kad je čuo, samo je ustao, uzeo kaput i izašao. Poslije kraćeg vremena, vratio se i rekao: „Ćato, poruči kafu jer si završio obavezu u vojsci!“ Naknadno su mu objasnili da je muftija kazao sve najbolje o njemu u Opštini i garantovao da će Jovović kasnije regulisati vojnu obavezu, kako je i bilo.

Kada sam se u maju 1985. godine vratio sa odsluženja vojnog roka u Šibeniku, vrlo brzo, u junu, dobio sam poziv da se odazovem na neku vojnu vježbu u trajanju od mjesec dana na Sutormanu. Osjetio sam strahovitu tjeskobu. Jedva sam čekao da se oslobodim uniforme, a sad moram ponovo da je oblačim. Činilo mi se da će me ugušti. Požalio sam se Jusufu Kalamperoviću i koji dan kasnije zazvonio je telefon: „Pavloviču (tako su me, po ocu, zvali prijatelji sa šaha), ne moraš da ideš na Sutorman!“ Jusuf mi je svjedok da mu to dobročinstvo nikad nisam zaboravio.
I to je Bar.

Nemam, naravno, primjedbi na sadržaj ove knjige, naprotiv, pročitao sam je s velikim zadovoljstvom i svima je preporučujem, ali moram da priznam da sam prvo pogledao Registar imena.

Vjerovao sam da će se tu naći ime popa Pavla Radunovića.

Ja ne znam da li su stari muftija Karađuzović i mladi pop Radunović drugovali tridesetih godina prošlog vijeka u Starom Baru, ali znajući svog djeda i čitajući o muftiji, mislim da su se njih dvojica negdje morali naći, makar na kafi, u starobarskoj čaršiji, u suton, dok dolje, na puškomet oka, barsko sunce polako tone u plavi beskraj, a rumenilo se razliva od Volujice do Crnog rta.

Da ih vide Barani, smirene, bogougodne, da znaju da je sve u redu i da će tako vazda biti, dok mladi pop sluša što mu mudri muftija besjedi o Baru i Baranima i ostavlja u amanet ono što će pop Pavle, kasnije, ostaviti nama.