Tog ranog prvomajskog jutra 1990. godine, u kafani "Kod Suade", na 500 metara od ulaza u Tehničko-remontni zavod u Hadžićima, najveće skladište municije u bivšoj Jugoslaviji, sjedjeli su za stolom: Rošić Boris iz Splita, Jović Dragan iz Beograda, Ladavac Aleksandar iz Poreča, Todorović Goran iz Ćuprije, desetar Engel Majo iz Zagreba, Bevc Mitja iz Maribora i moja malenkost.
Ne, nisu u pitanju 7 sekretara SKOJ-a već 7 nerazdvojnih drugara koji su tog jutra svratili kod Suade "na po jednu", da bi kasnije produžili na prvomajski uranak i cjelodnevnu proslavu na obližnje Vrelo Bosne, gdje se beše tradicionalno okupilo oko 100000 (sto hiljada!) ljudi. U predvečerje rata koji se približavao, (mada ne izgledaše tako, naročito ne tog dana) niko nije ni primijetio da se noć ranije Sarajevo nije moglo vidjeti od gustog dima zapaljenih starih guma, koji se vijorio sa više punktova, pomiješan sa dimom iz mnogobrojnih sarajevskih fabrika, koje su sa minimumom proizvodnje radile i tog dana.
Država još uvijek beše SFRJ, mi dobro raspoloženi i bezbrižni, neopterećeni nacionalizmom, ne znajući za šovinizam, rat i nerad, i najviše zainteresovani za sarajevske ljepojke i kafane, kojih beše u izobilju. Radni ljudi i građani, da upotrijebim terminologiju iz vremena bivše nam zemlje, bijahu pohrlili tog jutra (kao i mnogo godina ranije) na omiljeno sarajevsko izletište, sa sve šatrama, ražnjevima, gajbama hladnog piva i flašama Zvečevo konjaka i Rubinovog vinjaka. Slavio se Praznik rada, 1. maj, i ljudi su se družili, međusobno i sa prirodom, sklapala su se nova prijateljstva i njegovala stara, rađale se nove ljubavi među mlađom populacijom i vjerovalo u ljepšu i srećniju budućnost. Beše to za mene posve novo iskustvo i poslednji 1. maj kojeg se dobro sjećam. Imao sam samo 19 godina i ubrzo se "skinuh" i vratih doma.
Bar je u to vrijeme bio gradić u usponu, gradić koji je zahvaljujući svojoj privredi polako ali sigurno rastao u grad, i privredni centar južnog dijela jugoslovenske države. S obzirom na prirodni položaj, oni koji su vodili grad odlučili su da ekonomija počiva uglavnom na uslužnim djelatnostima, tako da smo imali Luku Bar, Rumijutrans, HTP Korale, Prekookeansku plovidbu, beogradske ispostave Centrokopa i Centroproma, Put Bar, Jadran i više špedicija kojima je pružanje usluga bio primaran posao, zatim Ugostiteljsko-trgovački lanac Izbor, firme koje su se bavile proizvodnjom, kao što su bile fabrika ulja i sokova Primorka, fabrika za preradu bilja Barbilje, onda pogon Košute, cetinjske fabrike za pravljenje obuće, i firma za izgradnju stambenih i poslovnih objekata, Zavod za izgradnju Bara. Beše Bar lučki i privredni grad s perspektivom, grad koji se razvija i raste, grad sa naprednom omladinom i izraženom inteligencijom, grad širokog i otvorenog srca koji svakog prihvata iskreno i u koji se ljudi rado doseljavaju, grad zadovoljnih radnika koji žive od svog rada i čije su plate dovoljne za pristojan život i školovanje djece.
I slavili su radnici svoj praznik još neko vrijeme dostojanstveno. Imali su sa čim i kim pa im nije bilo bitno pale li se gume i šteti li to ozonskom omotaču, i nije im bilo bitno što posle tih proslava ostave hrpe otpadaka u prirodi, kojima će trebati vjekovi da se razgrade. Nisu znali ništa o budućnosti buduće ekološke države. Imali su tada mnogobrojni barski radnici, njih oko 8000, potpuno drugačiju svijest o budućnosti. Onda je došlo neko novo doba, doba tranzicije. Uslijedile su sankcije međunarodne zajednice koje su cjelokupnu privredu bacile na koljena, a odmah potom i privatizacije društvenih preduzeća koja su nekad pripadala svima. Iako tranzicija još traje, cijela priča se završila neslavno. Oni koje su nekadašnji radnici izabrali da ih zastupaju i u njihovo ime donose odluke, otrgli su se kontroli i zaboravili bazu iz koje su potekli. Vremenom su postali vlasnici ili suvlasnici tih istih, za vrijeme samoupravnog socijalizma i radničkih savjeta, uspješnih preduzeća.
Ono što nisu uspjeli da (ras)prodaju jednostavno su uništili, i time poništili postojanje prava radnika. Tako obespravljenim radnicima ostala je samo ulica, i vapaji s ulice koje nema ko da čuje. Oni više nemaju ni razloga a ni mogućnosti da bilo šta slave. Oni drugi, koji su imali "sreću" da se zaposle negdje u privatnom sektoru, kod nekadašnjeg društvenog rukovodioca koji se "snašao" u doba tranzicije, prvomajske praznike provode radno, mizerno plaćeni kao i svakog drugog dana, sjećajući se prvomajskih uranaka baš kao što se ja sjećam ovog sarajevskog.
Ponekad se čujem sa drugarima iza onog stola. Odavno su, kažu, otišli trbuhom za kruhom. Posledica tranzicije. Proslavljaju prvomajske uranke kojekuda po svijetu, prezirući dobitnike tranzicije sa ovih prostora, ponekad sanjajući zelene livade Vrela Bosne, jagnjeće ražnjeve i hladno pivo, dok im glava leži u krilu neke lijepe Bosanke a u ustima, umjesto čačkalice, vrte stabljiku svježe ubranog cvijeta bijele rade.
Građani Bara, srećan vam 1. maj, međunarodni praznik rada!
