Iz više uglova za nama je istorijska sezona ABA lige. Sezona u kojoj je Crna Gora imala dva predstavnika i to u Final four-u, a malo je falilo da imamo i Crnogorsko finale lige koja je, po kvalitetu, godinama u TOP 10 najjačih košarkaških liga Evrope.

Piše: Dušan Vujović

Na prvi pogled ni ova sezona nije trebala da donese puno neizvjesnosti kada je u pitanju borba za titulu. Uprkos turbulentnom periodu, sada već, bivši šampion, Crvena zvezda, slovila je za glavnog favorita, a i sam stručni štab sa Malog kalemegdana je kao primarni cilj istakao odbranu titule na Jadranu, a ne, potencijalno, učešću u Final fouru Evrolige jer je domaćin ove završnice grad Beograd.

Na moje veliko zadovoljstvo, Crvena zvezda je, ponovo, došla u Bar, na polufinalni okršaj sa Mornarom, što je za cijeli grad pravi praznik. Čini mi se da se više slave dolasci Zvezde i Partizana u Bar nego li neki praznici kao što je npr 24. novembar.

Sa pozicije oficijalnog spikera imao sam najbolju moguću poziciju da ispratim svaki napad i Crvene Zvezde i Mornara. Prilikom većine napada koje je postavljao, kao i uvijek, Ročesti, vidjela se pasivnost, anemičnost, kao i bezidejnost koja je , istini za volju, bila uzrokovana i izuzetnom odbranom i rotacijom koju je postavio Mihailo Pavićević. Sjetite se, faktički do kraja susreta korpulentnog Peru Antića čuvao je 20cm niži i makar 30kg lakši, Marko Ćalić. Antić nijednom nije poentirao u toj situaciji! Međutim, u majstorici u „Pioniru“, zbog skraćene rotacije, ali i izuzetne igre u napadu i odličnog šuterskog ritma, Zvezda nije dozvolila, već tada, senzaciju.

To je samo kratak osvrt na svježe događaje koji su prethodili finalu. Šta je sa samim finalnim susretom? Umjesto da stupce u novinama i portalima pune kritike i pohvale tokom prva tri susreta, načitao sam se raznoraznih teorija zavjere koje, da ne griješim dušu, mogu biti i opravdane, ali i ne moraju. Slična situacija i slična priča je bila i prije četiri sezone kada je dugogodišnju dominaciju Partizana prekinula, upravo, Crvena Zvezda, pa se Duško Vujošević i na press konferencijama drugih utakmica oglašavao pričama o Čoviću, Vučiću, Baba Vangi i kome sve ne.

Odmah po završetku četvrtog meča i trijumfa Budućnosti u seriji sa 3:1, tražio sam izjave trenera Alimpijevića, kapitena Lazića, ali i predsednika Čovića. Kao strastveni navijač Crvene Zvezde želim dominaciju svom timu ne četiri, nego dvadesetčetiri godine, ako može, ali dominaciju na parketu, pod obručima!

Najsvježija izjava trenera Alimpijevića, definitivno, mi je podatak da je „Tejlor Ročesti sa četiri susreta izveo samo sedam slobodnih bacanja, a da su, pritom, dva bila zbog tehničke greške Feldina, pa je Ročesti morao da šutira“. Ok, slobodna bacanja, izuzetno važna stavka svakog meča – na samom kraju četvrte četvrtine, završne, četvrte utakmice, Crvena Zvezda je imala procenat šuta sa linije penala 8/18!?

Mnogi iz crveno – belog tabora ocjenjuju da je prelomni bio meč broj tri, odnosno, prvi u „Morači“ kada je Crvena Zvezda prikazala i najbolju igru u ovom finalu i uspjela da već u prvom poluvremenu ubaci 47 poena. Slažem se da je kriterijum suđenja u toj trećoj četvrtini bio u najmanju ruku diskutabilan. Prije svega, arbitri su samouvjereno donosili odluke iako je klupa Crvene Zvezde u više navrata apelovala da se odgleda instant replay. Zaista mi je neshvatljivo bilo da se nijednom isti snimak nije gledao posebno u situacijama nekih prekršaja. Šta više, u polufinalnom susretu sa Mornarom, rekordnih, osam puta su mi arbitri tražili da se ponovi snimak, akcija, a u dva navrata se to činilo i po završetku četvrtine. 

Međutim, nije u završnici tog trećeg meča Dragan Bokan, toliko spominjani ovih dana, niti bilo koji drugi funkcioner promašio polaganje za pobjedu, neometano, već Matijas Lesor. U meču broj četiri, pri rezultatu 70:70, nisu „potkupljeni arbitri“ dosudili ništa za Budućnost, već je Ročesti poklonio loptu Popoviću koji je ostvario polaganje kao na treningu. Da ne govorim tek o narednom napadu kada je Branko Lazić otišao iza koša i doveo sebe u poziciju odakle ni Lebron Džejms sa svojim „rainbow“ šutem ne bi pogodio! Takođe u istoj četvrtini, Zvezda je imala priliku da pametno uđe u bonus sa prekršajima, a do bonusa svaki faul je bio načinjen pri šutu.

Objektivno gledano: Crvena Zvezda, igrom, naglašavam, nije zaslužila da odbrani titulu! Vjerujem da bi situaciju u finalu bila drugačija da je Alimpijević mogao da računa na sjajnog Antića i posebno bitnog Dangubića koji se povrijedio u momentu kada je ulazio u svoju prepoznatljivu formu, ali, isto tako, šta bi bilo da je Mihailo Pavićević mogao da računa na Uroša Lukovića u tom polufinalu?

Za razliku od prošlih sezona kada je trofeje na Mali kalemegdan donosio tim, ove sezone pobjede su donosili individualci. Počevši od Evrolige sa „zločestim Ročestijem“ koji je terorisao rivale, pa zaključno sa Alenom Omićen koji je i pogurao Zvezdu do pobjede u drugom meču.

Naredne sezone Budućnost se vraća u Evroligu poslije, skoro, dvije decenije, kao najbolji tim sa Jadrana, dok će Crvena Zvezda, zajedno sa Cedevitom i Mornarom u Evrokup koji već godinama okuplja timove koji, podjednako, mogu konkurisati za mjesto u Evroligi, što se i ove sezone vidjelo na primjerima Bajerna, Lokomotive Kjuban, Zenira, Darušafake.
Evroliga u Podgorici, a Evrokup u Baru – definitivno će se naredne sezone na ovih 80km relacije gledati mnogo kvalitetnija košarka nego li u Beogradu.