Jutros, na onoj traci podno TV ekrana što se stalno vrti u krug sa prvim vijestima pominje se led u unutrašnjosti zemlje.

PIŠE: Marijan BRAJAC

Na jednoj mreži vijest da je Soraya, ona iz “ Farme “, “ Velikog brata “, odakle li, izišla ujutro na -5 bez donjeg veša. Zaista važna vijest. Malo je za nju ali je velika za nas, barem za većinu.

Sivo i tmurno, sve. Namračeno na onaj način kako to u Boki već zna da bude. Neko je onomadne reko, “ jezivo lijepo “. Pomalo pada. Porosi pa stane. Teško ono bokeljsko sivo spušta se na zemlju. Okačeno o vrhove planina, oko nje, kao vojničko šatorsko krilo. Samo je zeru božiju svijetlije malo poviše Krašića. Odmah do Krašića su Bijelila. Kažu da je ime selu dato jer je tu vazda svijetlije nego na druga mjesta. U prošlome stoljeću to se ispitivalo naučno. Utvrđeno je da je svijetlost dana tu jača nekih 30 % nego na druga mjesta. Zato i jesu Bjelila. Nije baš sve tako sivo crno.

***

“ Moraju li ove crevlje baš ođe stajat ? Jesi ih mogo maknut na mermer ?
Ti uopće ne slušaš što ja tebi govorim. Znam ja to. Nagni tu ombrelu na drugu stranu da ne kaplje po tlima. Zašto ove papuče stoje na mermeru ?. Kad je kiša nemoj stavljati papuče na mermer. Bolje je kad stoje na tapitu.
Nemoj tako jako kašljati. Pazi da ti ta pepeljara ne ispadne.
Stavi ruku na usta kad kišeš. Dobro, znam , vidim da jesi, ali ti znaš da to nikad ne radiš. Što se odmah ljutiš kad ti se mirno i lijepo kaže. Kako to dišeš, tako sam nervozna. Nemoj izvrćat ono što ja kažem. Nisam rekla da ne dišeš “

***

Neki dani su samo ostali zapisani u nekim analima koji sad kupe prašinu po arhivima arhivima. Prvi je od mjeseca. Finalmente , januar je paso.
Misao ide. Možda je isto ovako “ bljak “ vrijeme bilo prije na ovi dan đusto pred 99 godina. I u Boku i tamo u Škaljarima.
Pobuna mornara na ratnim brodovima onda još uvijek moćnog Ćesara je završila. Četvorica njih , broje svoje zadnje ure. Nisu se ćeli ispoviđeti. Don Niko Luković kasnije je to potvrdio.
Traljavo vrijeme pa ni strijeljanje ne ide kako treba. Na uzvik madžarskim vojnicima jesu li svijesni da pucaju na one koji su htijeli da i njima bude bolje jedan se soldat afano. Tek treći put na komandu koja je data zamahom oficirske sablje komandira streljačkog voda pali su i njih četvorica.
Nisam viđeo da su ih pominjali na televiziji.

***

Ne volim ja kišu. Ma znate vi već to. Svejedno nije svako zlo ni za zlo. Malo je molala ona velika studen i nema vjetra. Može se čak i vanka stajati.

***

A prekjuče čeljadi moja, znate kako je bilo studeno. Bilo bi lijepo da još malo pušti studen i da ne pada. Sutra je Gospa Kandelora. Ko i u Gradu. I u Kotoru će se činjet svečana misa. U Kotoru je malo drugačija nego u Gradu.
Ođe šest pravoslavaca i šest katolika pripomažu sa kadionicama za vrijeme mise. Tako i treba. Sveti Tripun štiti grad i jednako skrbi o svima u njemu. Valjda će vrijeme puštit. A i red bi bio. Samo da ne bude studeno i da nema kiše.

***

A prekjuče ? Ma bilo je baš zima jako. Nisam mogo alavija ni zaspat. U nekome polusnu u neko doba poželio sam da mi se pojavi kakva vila sa onim čarobnim štapićem. Može i zlatna ribica, nema veze. Da me u ti čas ribica pitala što mi je želja, subito bi reko da me pretvori u kokošku.
Kad studen peče kokoškama je lijepo. Sve su ušuškane u perje, i glava i noge. Baš sve. Lijepo im je i toplo im je. Osjećam kako mi se noge skupljaju. Sve više i više. Par cenata još i osijećam kako će mi sad pete biti drito na sjedalici. Vražje je zima. Nemam pojma jesam li budan ili spavam. Nešto mi se para da mi nije bilo baš od ruke diventat kokoška.

***

Čujem dok spavam: “ Ma što ti je ? Svu si deku povuko. Što si zgrčio tako noge ? Vas se treseš “. Onda malo kalme i odjednom toplina. Ćutim njenu ruku kako mi zabundava tanku deku oko vrata. Nešto govori. Dok ona priča da joj rečem ako mi treba još jedna deka, tonem u spletene prste. Toplina je lijepa i nježna. Poštujem svačiji izbor i gust. Onima pak što vole studen rado regalavam i moj dio. Slobodno neka ga uzmu . Neću se jedit nimalo.
Ništa ne umije opiti kao spleteni prsti.

***

Ne peče kako ono zna. Prijatno je, toplo je baš na mjeru. Sunce se polako kalava i nebo počinje da crveni. Još malo pa će se fermat sa ukrcajem. “ Starina “, tako ga ja zovem, kapo od makine i ja s njime. Pravimo đir po kuverti.
Pratimo štivadore kako rade. Izgleda da i vinčevi sad nekako manje čine buku. Svi čekaju da se počine.

***

“ A jesi i ti kao ker kako namirišeš odma kafu. Ajde de. Znaš, to da ti se paluba nježno uvija pod nogama, e pretera ga “ nastavlja “ Starina “ sa pričom. Mi na rivi gledamo gdje možemo popiti jednu kavu. Keniya je prava domovina toga čarobnog napitka. Kad imaš još i kakav dobar španjulet ne treba ti veći komad od raja. Su malim se skromni čovjek kontenta.
Pratim pogledom. Štive se zatvaraju. Ljudi malo pomalo , jedan po jedan, odlaze. Upozoravam ih da ne trče svi skupa preko skale da se skala ne slomije. Svaki put ista priča. Ja u špade oni u kupe.
Paluba, ima po njoj prosutoga brašna ma nema ružine. Ostao sam sam. Timunjeri spremaju pantagane za podmazivanje vinčeva u lokere. Ja na drugu bandu. Volim tako, sam. Ustvari nisam. Tu smo ja i moj vapor i paluba.
Toplina se prosipa. Laganim korakom činim đir po kuvijerti. Osjećam ono nježno uvijanje palube pod nogama. Svi govore da ga nema ali ja ga osjećam. Kao žena koja ti dosta daje a ne pita ništa jer voli bez mjere i do kraja. Kad hoće nešto lijepo da reče. Kao da pita kako da nasloni nogu. Znam ja nju kad šetam i znam kako se mazi. Tiha je. Vidim kako mi se predaje, podatno. Strasno, bezgranično. Osjećam je. Nekad se zna desiti da tu i tamo malo zaškripi. Obično je ako ima kakve jače marete. Tad lamarin zna da ispusti neki jedva čujni zvuk. Baš tako.

***

Lijepo je tako, s onom pletenicom od prstiju.

***

“ Oćeš mi puštit ruku da se dignem ? “. Malo poslije i ja silazim za njom. Nekad bi ja volio njoj skuhat kavu mada se to njoj ne čini.
Iziđem van da zapalim pa se vratim. Gledam te oblačine nad Lovćenom I to sivilo. Osjetim topline dlana njene ruke na mojoj. Smijem se kako me pita što sam ono prdio lude u posteji da bi ćio bit kokoška.

***

“ E vidiš, ovo nije običan grb”. Gledam u mog Barbu koji mi spjegava kako je grb Pariza brod i u njemu žena.

***

Vrijeme prolazi, zapravo mi idemo kroz njega. Tumačim mom kadetu kako izgleda grb Pariza. Kad mu objašnjavam da je u brodu Izis, vidim nešto mu nije baš jasno. Nije bilo onda ni meni. A za neke imenice lingvisti su ipak zbaraškali sa pravilima pisanja. More, brod , žena , može bit da bi se još koja našla . Trebalo bi ih pisati sa velikim slovima. Riječ stvoriteljica , recimo trebalo bi uvijek da ide uz ime Izis. A mogla bi se jednostavno zvati žena, sa velikim Ž.

***

Idem opet zafumat. Tražim španjulete po špagu. Tiho mi ispada komadić onog crvenog neba Mombase i Dar Es Salama pa yabriji svom snagom u glavi.
Čuje se njihova pjesma dok izlaze iz štiva. Njih četvorica, petorica, već sam ih upamtio. Potegnu je onako nenadano. “ Malaika, nkapende malaika “ – djevojko, volim te djevojko.
Zvukovi se kače na grane velike bougenvilije sa mnoštvom jarko narančastih cvijetova. Tu najviše volim. Mreža sijećanja je sve jača i gušća ali meni od toga i nema neke velike koristi.

***

Vidim kod sebe neku promjenu. Sve manje me volja skupljati stvari. Sve više kupim momente. Ipak , neka stoji tamo u kantunu onaj kamičak iz Indonezije, i onaj iz Tunisa. Može i onaj iz Švedske, nema veze. Ne uzimaju mnogo mjesta. Ni onaj mali mesingani pjevač iz Afrike .

***

“ Nemoj mi ljubiti ni uho ni dlan. Naježim se, nemoj “. Volio bih joj nekad skuhati kavu. Njoj ne izgleda da je tako. Zatvorim oči i onda joj pričam u svim nijansama tišine.

 

copyright © Capt. Marijan - Maro Brajac