U Bari smo krenuli pok. Mikser Aleksić, Žarko Četnik (Vukić) i ja. I mada sam imao "nepristojnu", tj. gospodsku, ponudu Zvezdinog velikana i jednog od njenih najboljih igrača svih vremena, danas pokojnog, Srbe Stamenkovića, da put i boravak u Italiji provedem u društvu brojnih, bivših Zvezdinih fudbalera i zvezda, i da utakmicu gledam iz lože, bez nekog velikog premišljanja sam odlučio da u tu ludu avanturu idem sa drugarima i "običnim" navijačima. I naravno, nisam se pokajao ni trenutka.

PIŠE: Saša STOJANOVIĆ
FOTO :privatni arhiv Zdravka Dabanovića

Na feribot "Sveti Stefan", čuveni "Svetac", nekako nas je (kao slijepe putnike-da uštekamo neku kintu za trgovinu, vjerujem) ubacio naš drugar, Tomo Dabanović, koji je bio član osoblja na brodu, i štekovao nas u samu utrobu, u vešeraj, dok brod ne isplovi. "Svetac" je bio krcat kao nikad i kao ljuska se ljuljuškao na moru. Kad smo bili sigurni da je brod isplovio lagano smo izmileli iz utrobe broda i pojavili se u salon gdje je već bila masa dobro raspoloženog svijeta.

Naravno, već se pilo u ogromnim količinama i zagrijavanje za ono što nas čeka je moglo da počne. Pjevale su se navijačke pjesme, skandiralo voljenom klubu, i na svakom koraku te male, crveno-bele države na vodi, osjećale su se dobre i pozitivne vibracije. Niko nije pominjao strah, mada vjerujem da su mnogi o njemu razmišljali.

Ipak, vjerovali smo u svoje snage, na čelu sa genijalnim Savićevićem, Prosinečkim, Jugovićem, Mihajlovićem, našim Baraninom Slobom Marovićem i pouzdanim kapitenom Stojanovićem na golu. Dodatnu nadu ulivala nam je spekulacija da je naš legendarni ex kapiten i peta Zvezdina zvezda, Piksi Stojković, tada član francuskog Olimpika iz Marseja i njihov ponajbolji igrač, u svađi sa trenerom Getalsom i da najvjerovatnije neće početi utakmicu. Likovali smo nad tom pretpostavkom i nastavili da pijemo i popravljamo ionako dobro raspoloženje.

Tu je veliki Srba imao glavnu ulogu pošto nismo ni dinara, ni feninga, potrošili na brodu, a Tomo nam je posle, kad smo se polupijani spustili u našu duboku ilegalu, donio i nešto da klopamo za dž. (Kad već pominjem Srbu, moram da napišem, zbog onih koji ne znaju, da je Srba, rodom iz Užica, osim kao jedan od najboljih Zvezdinih igrača ikada, ostao upamćen i kao jedan od najboljih igrača malog fudbala na američkom kontinentu svih vremena. Svojevremeno je igrao u njujorškom Kosmosu sa legendarnim Peleom, Slavišom Žungulom iz splitskog Hajduka i Blekijem Bogićevićem, takođe nekadašnjim Zvezdinim igračem, koji su svi bili majstori fudbala na petoparcu).

Iako sam i prije toga više puta išao za Bari, još kao klinac, u trgovinu "krpica" (kao pandan nama iz južnog dijela zemlje, sjevero-zapadni je išao u Trst) nikad mi Bari, taj zauvjek u srcu, lijepi lučki grad od oko 700000 stanovnika, nije izgledao tako čarobno kao tog jutra. Kad smo pristali u Bari, na dokovima su nas dočekale ovacije italijanskih graničnih službi. Žarko Četnik, stari švercer kod kojeg nije bilo čega nema, nas je odveo do Nikole u Starom gradu, jednog od najčuvenijih bareških trgovaca, da promijenimo marone za lire i opskrbimo se sendvičima (kakve nikad ni prije ni posle nisam okusio nigdje na svijetu!), pivom i sokovima, za dug i naporan dan koji nas je očekivao. Bila je to, za nas, kromanjonce sa brdovitog Balkana, prava gozba, u vrijeme kad su i "Brooklyn" žvake bile doživljaj.

Obučeni u dresove, sa šalovima i kapama najdražih boja, razmileli smo se po gradu u potrazi za Beneton antology (sa crvenom linijom) i Levi's 501, kultnim farmerkama toga vremena, starkama, Everlast majicama i bermudama, robom iz Bananamoona, original (nimalo jeftinim) pločama najpoznatijih svjetskih bendova u Discorami, i svakakvim drugim drangulijama. Prije svega toga, bio nam je potreban pravi italijanski kratki espresso da se otreznimo i počnemo dan. (kao digresiju, naglašavam da je Bar, i u to vrijeme, a tako je i dan danas, imao mnogo kafića u kojima se itekako vodilo računa o kvalitetu tog čarobnog napitka, tako da se pravi italijanski espresso u Bariju nije razlikovao ni po čemu od istog u Baru.

U tom kontekstu, a ova priča to svakako zaslužuje, pomenuću čuvene barske kafiće iz tog vremena, u kojima ste se, uživajući u dobrom espresu osjećali kao da ste na "čizmi". Bili su to, prije svega, Augusta, Varadero, Monsinjor, i dva kafića u "Potkovici", MM i Mond). Dakle, posle par espresa razmileli smo se po gradu u potrazi za modnim relikvijama našeg djetinjstva, sve misleći na utakmicu i razgovarajući usput o tome.

Bilo je očigledno da su nas Barežani dočekali spremni u svakom smislu. Prije svega, bilo je očigledno pojačano obezbeđenje u svakoj radnji u odnosu na obične trgovačke dane. Poslovično, ali ne i usiljeno, ljubazni trgovci nudili su nam svoju robu bez namjere da nas "puste" iz radnje bez punih kesa u rukama. Trudili su se iz petnih žila da nam prodaju sve čega se dotaknemo ili za čem pitamo. Stari su to majstori trgovine. Vjerujem da su im tog dana Francuzi bili bolje mušterije, ali simpatije prema nama su bile više nego očigledne.

Moglo se to primijetiti u svakoj radnji u koju smo ušli i gdje smo se "sudarali" sa našim ljudima iz svih krajeva Juge u kojima je kucalo crveno-belo srce, srce najdražih boja. Priznajem, moral nam (nikad) nije bio na najvišem nivou, ali sam i danas, baš kao i onda, siguran da je sve bio mladalački hir i dokazivanje, više nego stvarna potreba, jer smo novca imali, da smo ponešto i klepili iz tih poznatih radnji, iako uz budnu pažnju prodavaca i dodatnog obezbeđenja, i tako opravdali "epitet" da smo mi, (u to vrijeme Jugosloveni) najveći lopingeri na planeti. U prvom dijelu dana sretali smo se sa grupicama Francuza na raznim mjestima po gradu i sve se završavalo uglavnom miroljubivo, uz uzdržan respekt i najniži nivo tolerancije koji ovako važan događaj nosi.

Kako je dan odmicao i nervoza je rasla, a susreti sa Francuzima bili sve učestaliji i neminovniji. Sve bi se opet, bez jasne namere za kavgom završavalo uz sitne čarke i poneko šamaranje, sve dok se nismo sreli, sa već ozbiljno naraslom grupom plavo-bijelih ultrasa, kod Banke d' Italia, u malo širem centru grada. Sad, kad vratim film i sjetim se tih lica iz prvih redova njihove armade, jeza me podiđe. Huligani u bijelo-svijetloplavim dresovima, naoružani štanglama, bokserima i bejzbol palicama, bili su spremni i čekali su. Mi smo se brzo pregrupisavali, i oni jači i luđi, prije svega iskusniji u uličnim obračunima, dolazili su na čelo grupe. Vijest o izglednom sukobu brzo se proširila gradom i nevjerovatnom brzinom su pristizale manje grupice ljudi dok se odjednom, u toj, čini mi se najvećoj i najširoj ulici u Bariju, nije odjednom našla rijeka od nekoliko hiljada ljudi!

Danas mislim da su Francuzi imali brojčanu prednost u samom startu, dok smo se mi organizovali, ali nisu imali srca ni muda da krenu odmah. To je bila njihova jedina greška. Predugo su čekali iako se, sad mi se čini, sve odvijalo munjevitom brzinom. Nije bilo straha, ali ni izbora. Nas trojica smo, više sticajem okolnosti nego iz želje i potrebe, se našli na samom čelu te ogromne grupe, u drugom, možda trećem redu, okruženi gomilom beogradskih ludaka željnih francuske krvi i polupanih lobanja. Pala je takva makljaža kakvu nikada, ni prije ni posle, nisam vidio ni doživio. Pucalo je sa svake strane ali su Francuzi prvi počeli da uzmiču. Okuraženi takvim epilogom, jurnuli smo još žešće napred. Čuli su se zapomaganje i vriska na jeziku koji sam oduvjek volio i smatrao najmelodičnijim od svih jezika koje sam čuo.

No, u magnovenju u kojem smo se našli, sve se potire. Brane se čast i ugled zemlje i kluba, a to nema cijenu. Ne znam kako, ni odakle, a čini mi se kao da su iz zemlje iznikli, pojavili su se u rekordnom roku karabinjeri na konjima, od čije me je veličine obuzeo strah, i napravili liniju razdvajanja. Strasti su se nakon desetak minuta smirile ali mi nismo namjeravali da napustimo zaposjednutu teritoriju, simbolično pokazujući ko je gazda u gradu. Sve je to, mislim, zabilježila i Yutel televizija, a da je bilo opako, bilo je i te kako. Posle razbijenih francuskih huligana oni su se povukli a mi nastavili da zujimo po gradu.

Psihološki rat je bio dobijen i danas mislim da je to u neku ruku bio znak da se sa velikim Ušatim peharom ipak mi vraćamo kući. Iako nije bilo mobilnih telefona i društvenih mreža, nije nam ni najmanje bilo dosadno niti smo ubijali vrijeme do utakmice, već smo se dobro zezali sa italijankama, na ulici i po radnjama, a bilo je i svakakvih pogleda ali i ponuda. Mikser je bio opčinio jednu prodavačicu u nekom butiku da je htjela da pođe sa njim za Bar. Ja sam imao više ponuda tog dana da skinem sa sebe i prodam dres sa brojem 10. Najkonkretniju od vlasnika jednog butika za cijelih 100000 lira, što je u ono vrijeme bilo oko 140 dm. Kad sam mu rekao da dres nije na prodaju, podigao je ponudu i pitao koliko tražim. Da ga "skinem", rekao sam mu nonšalantno "milion lira". Kad me je zabezeknuto upitao: "mato"?! (Jesam li lud?) rekoh mu da je to sitnica i da je od večeras to dres novog prvaka Evrope, pa će samim tim vrijedjeti barem duplo.

On se nasmijao kiselo i rekao da će večeras navijati za nas. O brojnim, miroljubivim Francuzima koje smo sretali tokom dana i koji su nudili trampu dresova, suvišno je trošiti riječi. Jednog nisam mogao da otkačim nikako, pratio nas je po ure i na kraju sam mu pokazao ulaznicu i rekao da ga čekam posle utakmice ispod te tribine. Bio je srećan i rekao da jedva čeka da dobije dres i da se nada da će Papen, Vodl, Piksi i društvo da nas ispraše. Naravno, obezbeđenje je bilo takvo da nije bilo trika da se više sretnemo u životu a kamoli oko stadiona. Ipak, jednu stvar vezanu za dres pamtim i nikada je neću zaboraviti. Na našoj tribini bio je i izvjesan broj Italijana koji su kupili karte i došli da navijaju za Stella Rossu. Bio je u neposrednoj blizini, s ocem, jedan dječak od možda desetak godina. Tražio mi je dres, molio i plakao, i njegov otac mi nudio "što god hoću" ali nisam popustio iako mi je bilo žao dječaka. ZVEZDA JE ŽIVOT, OSTALO SU SITNICE.

Taj dres imam i dan danas. Nažalost, nije ostalo mnogo foto dokumentacije jer nismo išli da se slikamo, ali zahvaljujući Ziziju Dabanoviću, imam nekoliko fotografija kao svjedočanstvo na najlepši fudbalski dan u životu. Pošto je stadion "Sveti Nikola" udaljen 12 km od grada, bili su spremni busevi koji će nas odvesti tamo, i to obični busevi gradskog prevoza. Ona blaga, pozitivna nervoza, već je počela da se oseća čim smo se ukrcali u bus za stadion, međutim, zezanje nije prestajalo. Kad smo došli ispred tog velelepnog zdanja, (stadiona koji je izgrađen samo godinu dana ranije, za potrebe svetskog fudbalskog prvenstva u Italiji 1990.) bili smo podvrgnuti strogoj kontroli kretanja, da se ne sretnemo s njima zbog još krvavijih sukoba.

Pošto nas nisu pustili da bilo što unesemo na stadion, sjeli smo na travnjak ispred, i kao pravi Cigani opravdali nadimak, koji je tada još uvek bio aktuelan (za mene i dan danas jedini - mi smo cigani, najjači smo, najjači). Sve što smo imali sa sobom pojeli smo i popili, i ostavili žestok nered iza sebe u vidu tona i tona otpadaka, kao revolt na odluku obezbeđenja da nas ne puste da unesemo na stadion to što smo ponijeli. Naša je ovog puta bila "curva sud" iliti južna tribina, i napunili smo je dva sata prije početka. Bilo je i dosta Italijana koji su navijali za nas i tražili dres ili neki drugi rekvizit za uspomenu. Energija na tribinama je bila fantastična. Vera u boga beskrajna. Ipak, postojao je strah ali je on trajao dok nije objavljen sastav Olimpika. Kad smo shvatili da će Piksi biti rezerva usledilo je kolektivno oduševljenje. Ipak, onih osam minuta koje je odigrao bilo je dovoljno da nam utjera strah u kosti, s obzirom na dešavanja na terenu i taktiku koju smo bili izabrali. Kada je odbio da šutira penal svi smo znali da će biti naša fešta. Utakmicu ste gledali, epilog znate.

Svako je, vjerujem, proživio na svoj način. Teško i lijepo u isto vrijeme. Kad je Pančev krenuo da šutne zadnji penal na stadionu je bila grobna tišina kakvu nikada prije nisam čuo. Nevjerovatna tenzija na obje strane. Kad ga je zabio, nebo iznad Starog grada (u kome živi sirotinja) je zaparao neviđeni vatromet, koji je trajao vječnost. Grlili su se i ljubili poznati i nepoznati, bilo je to ludilo kakvo ne pamtim, i da nisam bio tamo nikad sebi ne bih oprostio, jer to se dešava jednom u životu! U povratku, autobusi gradskog saobraćajnog su skroz demolirani, ali više nikog nije bilo briga. Dok smo iz centra išli prema luci zaustavljali su nas nepoznati ljudi u želji da čestitaju tu najveću titulu u evropskom klupskom fudbalu.

Ludnica prava je tek bila na brodu. Alkohola rijeke, pomešanog sa srećom. Povratka, odnosno dešavanja na brodu, se ne sećam, osim da je prvi lik u špaliru koji nas je dočekao na gatu V, u gomili od nekoliko hiljada ljudi, bio veliki automobilski as, Peđa Marđonović. Ovo je moja priča. Zvezdu nisam prestao da volim ali sam odavno prestao da navijam i da idem na utakmice. A bio sam na mnogo njih, o čemu svjedoče mnoge sačuvane ulaznice. Bilo je tu gostovanja širom Evrope, a o SFRJ stadionima da ne pričam. Tom, najvećom titulom jugoslovenskog klupskog fudbala, krenula je da se raspada i država koju smo svi voljeli ali je nismo svi jednako doživljavali. Ipak, to je tema za neku drugu priču.

Danas, mada i 20 godina unazad, iz bezbjednosnih razloga ne smiješ odvesti dijete na stadion da gleda utakmicu i navija za klub koji voli, a to je najbolji znak koliko stadioni, kao sportska borilišta (što bi trebalo da budu) na prostorima bivše zajedničke nam zemlje, zaslužuju pažnju normalnih ljudi. Ja danas imam ćerku od 13 godina koja voli Zvezdu ali nema "kulturu navijanja i odlaska na stadion". Jednostavno, strah me da je odvedem a tako je i sa većinom mojih drugara. Klubovi, uglavnom ispolitizovani i sa sumnjivim upravama, ogrezli u kriminal i zahvaćeni kandžama raznoraznih "vođa navijača" koji kontrolišu narko tržište, postali su stecište svega lošeg što se dešava u društvu. Najveći klubovi sa nekadašnjeg jugoslovenskog prostora zaslužuju samo moj prezir. To nema više nikakve veze ni sa fudbalom ni sa navijanjem. Beše jednom 29. maj 1991.
Унесите поруку...

Conversation with Nikolina Stojanovic. Updated Данас by You: U Bari smo krenuli pok. Mikser Aleksić, Žarko Četnik (Vukić) i ja. I mada sam imao "nepristojnu", tj. gospodsku, ponudu Zvezdinog velikana i jednog od njenih najboljih igrača svih vremena, danas pokojnog, Srbe Stamenkovića, da put i boravak u Italiji provedem u društvu brojnih, bivših Zvezdinih fudbalera i zvezda, i da utakmicu gledam iz lože, bez nekog velikog premišljanja sam odlučio da u tu ludu avanturu idem sa drugarima i "običnim" navijačima. I naravno, nisam se pokajao ni trenutka. Na feribot "Sveti Stefan", čuveni "Svetac", nekako nas je (kao slijepe putnike-da uštekamo neku kintu za trgovinu, vjerujem) ubacio naš drugar, Tomo Dabanović, koji je bio član osoblja na brodu, i štekovao nas u samu utrobu, u vešeraj, dok brod ne isplovi. "Svetac" je bio krcat kao nikad i kao ljuska se ljuljuškao na moru. Kad smo bili sigurni da je brod isplovio lagano smo izmileli iz utrobe broda i pojavili se u salon gdje je već bila masa dobro raspoloženog svijeta.

Naravno, već se pilo u ogromnim količinama i zagrijavanje za ono što nas čeka je moglo da počne. Pjevale su se navijačke pjesme, skandiralo voljenom klubu, i na svakom koraku te male, crveno-bele države na vodi, osjećale su se dobre i pozitivne vibracije. Niko nije pominjao strah, mada vjerujem da su mnogi o njemu razmišljali. Ipak, vjerovali smo u svoje snage, na čelu sa genijalnim Savićevićem, Prosinečkim, Jugovićem, Mihajlovićem, našim Baraninom Slobom Marovićem i pouzdanim kapitenom Stojanovićem na golu. Dodatnu nadu ulivala nam je spekulacija da je naš legendarni ex kapiten i peta Zvezdina zvezda, Piksi Stojković, tada član francuskog Olimpika iz Marseja i njihov ponajbolji igrač, u svađi sa trenerom Getalsom i da najvjerovatnije neće početi utakmicu. Likovali smo nad tom pretpostavkom i nastavili da pijemo i popravljamo ionako dobro raspoloženje.

Tu je veliki Srba imao glavnu ulogu pošto nismo ni dinara, ni feninga, potrošili na brodu, a Tomo nam je posle, kad smo se polupijani spustili u našu duboku ilegalu, donio i nešto da klopamo za dž. (Kad već pominjem Srbu, moram da napišem, zbog onih koji ne znaju, da je Srba, rodom iz Užica, osim kao jedan od najboljih Zvezdinih igrača ikada, ostao upamćen i kao jedan od najboljih igrača malog fudbala na američkom kontinentu svih vremena. Svojevremeno je igrao u njujorškom Kosmosu sa legendarnim Peleom, Slavišom Žungulom iz splitskog Hajduka i Blekijem Bogićevićem, takođe nekadašnjim Zvezdinim igračem, koji su svi bili majstori fudbala na petoparcu). Iako sam i prije toga više puta išao za Bari, još kao klinac, u trgovinu "krpica" (kao pandan nama iz južnog dijela zemlje, sjevero-zapadni je išao u Trst) nikad mi Bari, taj zauvjek u srcu, lijepi lučki grad od oko 700000 stanovnika, nije izgledao tako čarobno kao tog jutra. Kad smo pristali u Bari, na dokovima su nas dočekale ovacije italijanskih graničnih službi.

Žarko Četnik, stari švercer kod kojeg nije bilo čega nema, nas je odveo do Nikole u Starom gradu, jednog od najčuvenijih bareških trgovaca, da promijenimo marone za lire i opskrbimo se sendvičima (kakve nikad ni prije ni posle nisam okusio nigdje na svijetu!), pivom i sokovima, za dug i naporan dan koji nas je očekivao. Bila je to, za nas, kromanjonce sa brdovitog Balkana, prava gozba, u vrijeme kad su i "Brooklyn" žvake bile doživljaj. Obučeni u dresove, sa šalovima i kapama najdražih boja, razmileli smo se po gradu u potrazi za Beneton antology (sa crvenom linijom) i Levi's 501, kultnim farmerkama toga vremena, starkama, Everlast majicama i bermudama, robom iz Bananamoona, original (nimalo jeftinim) pločama najpoznatijih svjetskih bendova u Discorami, i svakakvim drugim drangulijama. Prije svega toga, bio nam je potreban pravi italijanski kratki espresso da se otreznimo i počnemo dan. (kao digresiju, naglašavam da je Bar, i u to vrijeme, a tako je i dan danas, imao mnogo kafića u kojima se itekako vodilo računa o kvalitetu tog čarobnog napitka, tako da se pravi italijanski espresso u Bariju nije razlikovao ni po čemu od istog u Baru.

U tom kontekstu, a ova priča to svakako zaslužuje, pomenuću čuvene barske kafiće iz tog vremena, u kojima ste se, uživajući u dobrom espresu osjećali kao da ste na "čizmi". Bili su to, prije svega, Augusta, Varadero, Monsinjor, i dva kafića u "Potkovici", MM i Mond). Dakle, posle par espresa razmileli smo se po gradu u potrazi za modnim relikvijama našeg djetinjstva, sve misleći na utakmicu i razgovarajući usput o tome. Bilo je očigledno da su nas Barežani dočekali spremni u svakom smislu. Prije svega, bilo je očigledno pojačano obezbeđenje u svakoj radnji u odnosu na obične trgovačke dane. Poslovično, ali ne i usiljeno, ljubazni trgovci nudili su nam svoju robu bez namjere da nas "puste" iz radnje bez punih kesa u rukama. Trudili su se iz petnih žila da nam prodaju sve čega se dotaknemo ili za čem pitamo. Stari su to majstori trgovine.

Vjerujem da su im tog dana Francuzi bili bolje mušterije, ali simpatije prema nama su bile više nego očigledne. Moglo se to primijetiti u svakoj radnji u koju smo ušli i gdje smo se "sudarali" sa našim ljudima iz svih krajeva Juge u kojima je kucalo crveno-belo srce, srce najdražih boja. Priznajem, moral nam (nikad) nije bio na najvišem nivou, ali sam i danas, baš kao i onda, siguran da je sve bio mladalački hir i dokazivanje, više nego stvarna potreba, jer smo novca imali, da smo ponešto i klepili iz tih poznatih radnji, iako uz budnu pažnju prodavaca i dodatnog obezbeđenja, i tako opravdali "epitet" da smo mi, (u to vrijeme Jugosloveni) najveći lopingeri na planeti. U prvom dijelu dana sretali smo se sa grupicama Francuza na raznim mjestima po gradu i sve se završavalo uglavnom miroljubivo, uz uzdržan respekt i najniži nivo tolerancije koji ovako važan događaj nosi.

Kako je dan odmicao i nervoza je rasla, a susreti sa Francuzima bili sve učestaliji i neminovniji. Sve bi se opet, bez jasne namere za kavgom završavalo uz sitne čarke i poneko šamaranje, sve dok se nismo sreli, sa već ozbiljno naraslom grupom plavo-bijelih ultrasa, kod Banke d' Italia, u malo širem centru grada. Sad, kad vratim film i sjetim se tih lica iz prvih redova njihove armade, jeza me podiđe. Huligani u bijelo-svijetloplavim dresovima, naoružani štanglama, bokserima i bejzbol palicama, bili su spremni i čekali su. Mi smo se brzo pregrupisavali, i oni jači i luđi, prije svega iskusniji u uličnim obračunima, dolazili su na čelo grupe. Vijest o izglednom sukobu brzo se proširila gradom i nevjerovatnom brzinom su pristizale manje grupice ljudi dok se odjednom, u toj, čini mi se najvećoj i najširoj ulici u Bariju, nije odjednom našla rijeka od nekoliko hiljada ljudi! Danas mislim da su Francuzi imali brojčanu prednost u samom startu, dok smo se mi organizovali, ali nisu imali srca ni muda da krenu odmah.

To je bila njihova jedina greška. Predugo su čekali iako se, sad mi se čini, sve odvijalo munjevitom brzinom. Nije bilo straha, ali ni izbora. Nas trojica smo, više sticajem okolnosti nego iz želje i potrebe, se našli na samom čelu te ogromne grupe, u drugom, možda trećem redu, okruženi gomilom beogradskih ludaka željnih francuske krvi i polupanih lobanja. Pala je takva makljaža kakvu nikada, ni prije ni posle, nisam vidio ni doživio. Pucalo je sa svake strane ali su Francuzi prvi počeli da uzmiču. Okuraženi takvim epilogom, jurnuli smo još žešće napred. Čuli su se zapomaganje i vriska na jeziku koji sam oduvjek volio i smatrao najmelodičnijim od svih jezika koje sam čuo. No, u magnovenju u kojem smo se našli, sve se potire. Brane se čast i ugled zemlje i kluba, a to nema cijenu. Ne znam kako, ni odakle, a čini mi se kao da su iz zemlje iznikli, pojavili su se u rekordnom roku karabinjeri na konjima, od čije me je veličine obuzeo strah, i napravili liniju razdvajanja.

Strasti su se nakon desetak minuta smirile ali mi nismo namjeravali da napustimo zaposjednutu teritoriju, simbolično pokazujući ko je gazda u gradu. Sve je to, mislim, zabilježila i Yutel televizija, a da je bilo opako, bilo je i te kako. Posle razbijenih francuskih huligana oni su se povukli a mi nastavili da zujimo po gradu. Psihološki rat je bio dobijen i danas mislim da je to u neku ruku bio znak da se sa velikim Ušatim peharom ipak mi vraćamo kući. Iako nije bilo mobilnih telefona i društvenih mreža, nije nam ni najmanje bilo dosadno niti smo ubijali vrijeme do utakmice, već smo se dobro zezali sa italijankama, na ulici i po radnjama, a bilo je i svakakvih pogleda ali i ponuda. Mikser je bio opčinio jednu prodavačicu u nekom butiku da je htjela da pođe sa njim za Bar. Ja sam imao više ponuda tog dana da skinem sa sebe i prodam dres sa brojem 10. Najkonkretniju od vlasnika jednog butika za cijelih 100000 lira, što je u ono vrijeme bilo oko 140 dm. Kad sam mu rekao da dres nije na prodaju, podigao je ponudu i pitao koliko tražim.

Da ga "skinem", rekao sam mu nonšalantno "milion lira". Kad me je zabezeknuto upitao: "mato"?! (Jesam li lud?) rekoh mu da je to sitnica i da je od večeras to dres novog prvaka Evrope, pa će samim tim vrijedjeti barem duplo. On se nasmijao kiselo i rekao da će večeras navijati za nas. O brojnim, miroljubivim Francuzima koje smo sretali tokom dana i koji su nudili trampu dresova, suvišno je trošiti riječi. Jednog nisam mogao da otkačim nikako, pratio nas je po ure i na kraju sam mu pokazao ulaznicu i rekao da ga čekam posle utakmice ispod te tribine. Bio je srećan i rekao da jedva čeka da dobije dres i da se nada da će Papen, Vodl, Piksi i društvo da nas ispraše. Naravno, obezbeđenje je bilo takvo da nije bilo trika da se više sretnemo u životu a kamoli oko stadiona. Ipak, jednu stvar vezanu za dres pamtim i nikada je neću zaboraviti. Na našoj tribini bio je i izvjesan broj Italijana koji su kupili karte i došli da navijaju za Stella Rossu. Bio je u neposrednoj blizini, s ocem, jedan dječak od možda desetak godina.

Tražio mi je dres, molio i plakao, i njegov otac mi nudio "što god hoću" ali nisam popustio iako mi je bilo žao dječaka. ZVEZDA JE ŽIVOT, OSTALO SU SITNICE. Taj dres imam i dan danas. Nažalost, nije ostalo mnogo foto dokumentacije jer nismo išli da se slikamo, ali zahvaljujući Ziziju Dabanoviću, imam nekoliko fotografija kao svjedočanstvo na najlepši fudbalski dan u životu. Pošto je stadion "Sveti Nikola" udaljen 12 km od grada, bili su spremni busevi koji će nas odvesti tamo, i to obični busevi gradskog prevoza. Ona blaga, pozitivna nervoza, već je počela da se oseća čim smo se ukrcali u bus za stadion, međutim, zezanje nije prestajalo. Kad smo došli ispred tog velelepnog zdanja, (stadiona koji je izgrađen samo godinu dana ranije, za potrebe svetskog fudbalskog prvenstva u Italiji 1990.) bili smo podvrgnuti strogoj kontroli kretanja, da se ne sretnemo s njima zbog još krvavijih sukoba.

Pošto nas nisu pustili da bilo što unesemo na stadion, sjeli smo na travnjak ispred, i kao pravi Cigani opravdali nadimak, koji je tada još uvek bio aktuelan (za mene i dan danas jedini - mi smo cigani, najjači smo, najjači). Sve što smo imali sa sobom pojeli smo i popili, i ostavili žestok nered iza sebe u vidu tona i tona otpadaka, kao revolt na odluku obezbeđenja da nas ne puste da unesemo na stadion to što smo ponijeli. Naša je ovog puta bila "curva sud" iliti južna tribina, i napunili smo je dva sata prije početka. Bilo je i dosta Italijana koji su navijali za nas i tražili dres ili neki drugi rekvizit za uspomenu. Energija na tribinama je bila fantastična. Vera u boga beskrajna. Ipak, postojao je strah ali je on trajao dok nije objavljen sastav Olimpika. Kad smo shvatili da će Piksi biti rezerva usledilo je kolektivno oduševljenje. Ipak, onih osam minuta koje je odigrao bilo je dovoljno da nam utjera strah u kosti, s obzirom na dešavanja na terenu i taktiku koju smo bili izabrali. Kada je odbio da šutira penal svi smo znali da će biti naša fešta.

Utakmicu ste gledali, epilog znate. Svako je, vjerujem, proživio na svoj način. Teško i lijepo u isto vrijeme. Kad je Pančev krenuo da šutne zadnji penal na stadionu je bila grobna tišina kakvu nikada prije nisam čuo. Nevjerovatna tenzija na obje strane. Kad ga je zabio, nebo iznad Starog grada (u kome živi sirotinja) je zaparao neviđeni vatromet, koji je trajao vječnost. Grlili su se i ljubili poznati i nepoznati, bilo je to ludilo kakvo ne pamtim, i da nisam bio tamo nikad sebi ne bih oprostio, jer to se dešava jednom u životu! U povratku, autobusi gradskog saobraćajnog su skroz demolirani, ali više nikog nije bilo briga. Dok smo iz centra išli prema luci zaustavljali su nas nepoznati ljudi u želji da čestitaju tu najveću titulu u evropskom klupskom fudbalu. Ludnica prava je tek bila na brodu. Alkohola rijeke, pomešanog sa srećom. Povratka, odnosno dešavanja na brodu, se ne sećam, osim da je prvi lik u špaliru koji nas je dočekao na gatu V, u gomili od nekoliko hiljada ljudi, bio veliki automobilski as, Peđa Marđonović. Ovo je moja priča. Zvezdu nisam prestao da volim ali sam odavno prestao da navijam i da idem na utakmice. A bio sam na mnogo njih, o čemu svjedoče mnoge sačuvane ulaznice.

Bilo je tu gostovanja širom Evrope, a o SFRJ stadionima da ne pričam. Tom, najvećom titulom jugoslovenskog klupskog fudbala, krenula je da se raspada i država koju smo svi voljeli ali je nismo svi jednako doživljavali. Ipak, to je tema za neku drugu priču. Danas, mada i 20 godina unazad, iz bezbjednosnih razloga ne smiješ odvesti dijete na stadion da gleda utakmicu i navija za klub koji voli, a to je najbolji znak koliko stadioni, kao sportska borilišta (što bi trebalo da budu) na prostorima bivše zajedničke nam zemlje, zaslužuju pažnju normalnih ljudi. Ja danas imam ćerku od 13 godina koja voli Zvezdu ali nema "kulturu navijanja i odlaska na stadion". Jednostavno, strah me da je odvedem a tako je i sa većinom mojih drugara. Klubovi, uglavnom ispolitizovani i sa sumnjivim upravama, ogrezli u kriminal i zahvaćeni kandžama raznoraznih "vođa navijača" koji kontrolišu narko tržište, postali su stecište svega lošeg što se dešava u društvu.

Najveći klubovi sa nekadašnjeg jugoslovenskog prostora zaslužuju samo moj prezir. To nema više nikakve veze ni sa fudbalom ni sa navijanjem. Beše jednom 29. maj 1991.

{galerija}sport/2017/6/bari{/galerija}