Održano književno veče posvećeno moru, muzici i uspomenama
Kratke priče o beskrajnoj vodi...
Promocijom zbirke Mitra Miša Škuletića „Kratke priče o beskrajnoj vodi“ na platou Doma kulture, nastavljen je bARS segment „Barskog ljetopisa“ posvećen stvaralaštvu barskih autora. Iako je knjiga objavljena prije tri godine, ovo festivalsko predstavljanje bilo je prilika da se publici ponovo približi djelo koje, prema ocjeni organizatora promocije, nije dobilo pažnju kakvu zaslužuje.
Škuletić je široj javnosti poznat kao dugogodišnji pomorac i muzičar. Diplomirao je na Fakultetu za pomorstvo u Kotoru, godinama plovio na domaćim i inostranim brodovima, dok je na muzičkoj sceni ostavio značajan trag kao član barskih bendova „Don Kihot“, „Katapult“, „Belmondo“ i „Grimm“, a danas nastupa kao klavijaturista grupe „AkademiA“. Njegova prva knjiga, pretočena u niz kratkih, emotivnih priča, objedinjuje iskustva čovjeka čiji su život obilježili more i muzika.
Razgovor sa autorom vodio je novinar Radomir Petrić koji je kazao da je Škuletić kao daroviti pripovjedač svoje uspomene, susrete s morem, mornarima i nostalgijom pretočio u upečatljivu književnu formu. Petrić je zbirku opisao kao sentimentalnu, pomalo gorko-slatku prozu u kojoj more nije samo geografski pojam već stanje duha. Kako je kazao, junaci ovih priča su obični ljudi sa svojim čežnjama, porazima i pobjedama, dok knjiga ima dva „poluvremena“. Jedno se mjeri kopnenim, a drugo nautičkim miljama.
Govoreći o nastanku knjige, Škuletić je otkrio da se to događalo tokom korone, te da nije planirao da postane pisac.
„Bio sam u Petrovcu, na šetalištu nije bilo žive duše. Osjetio sam veliki strah i počeo da pišem pisma dragim ljudima kojih više nema. Nisam imao namjeru da pišem knjigu, ali izgleda da je moj prijatelj Senad Karađuzović drugačije razmišljao“, rekao je autor naglasivši da je cijeli projekat nastao zahvaljujući prijateljima Gazmetu Čitakuu, Željku Jovoviću, Nebojši Đukanoviću i njegovim ćerkama, Gordani Vujović, Stevu Martinoviću… „koji su učestvovali dobrom voljom, bez ikakve naknade, dok je prihod od prodaje knjige namijenjen izdavaču, NVU ’Žene Bara’, u znak zahvalnosti na podršci“, kazao je Škuletić pojasnivši ko su junaci njegovih kratkih priča i šta podrazumijeva pod „beskrajnom vodom“.
„Junaci su obični, svakodnevni ljudi. Oni prosječni, kako bismo rekli, a zapravo, kada malo zagrebemo ispod površine, svi su oni na svoj način nadprosječni, kao vi, kao ja, kao bilo ko od nas. Potrebno je samo pokazati interesovanje i otkrićete zaista fenomenalne priče“, kazao je Škuletić dodajući da je beskrajna voda za njega sjećanje, te da još uvijek može da plovi tom beskrajnom vodom bez ikakvih problema i da vjeruje da će to trajati još dugo. Pojasnio je i da dva tematska dijela knjige povezuje džez muzika.
„Džez mi je, u svim svojim oblicima, veoma blizak. Nisam džez muzičar, ali volim tu muziku jer me opušta. Džez je, zapravo, umjetnost improvizacije, a upravo mi se improvizacija učinila kao idealna poveznica između dvije naizgled suprotne cjeline mora i kopna. Mislim da sam uspio da ih povežem onako kako sam želio“, rekao je autor. Kad je riječ o dijelu knjige, inspirisanim pomorskim životom, Škuletić je istakao da ga je oduvijek više zanimalo posmatranje ljudi nego egzotičnih destinacija.
„Nikada mi nije bila važna boja kože, nacionalnost ili vjera. Važni su mi ljudi. Gdje god da sam plovio, od Indonezije i Madagaskara do Meksika i Nju Orleansa, sretao sam iste ljudske priče, iste poraze i pobjede. Zato sam ih zapisivao“, rekao je autor sa posebnom emocijom se prisjetivši svog dnevnika koji je vodio na brodu, ističući da su kuvar, kompas i dnevnik tri najznačajnije stvari na brodu, te da je upravo dnevnik postao temelj brojnih priča iz zbirke.
„Ne mislim na brodski dnevnik, već na onaj lični, privatni. Zbog obaveza na brodu nisam mogao sve da zapisujem, ali sam bilježio trenutke koji su mi bili važni. U toj beskrajnoj vodi i danas postoji mnogo uspomena koje još nijesam zapisao. To radim prije svega zbog sebe. Svima nam je ponekad potrebno da ostanemo sami sa svojim mislima i lijepim sjećanjima. U mom dnevniku postoje samo lijepe stvari. Ružne se zaboravljaju“, kazao je Škuletić.
Poseban dio razgovora bio je posvećen muzici, koja se provlači kroz gotovo svaku priču. Škuletić je govorio o albumima koji su obilježili njegovo odrastanje i muzičko sazrijevanje, najprije Džona Lenona, pa hard rock grupe„Van Halen“. Kad je o jugoslovenskom rocku riječ Škuletić posebno ističe album „Bolero“ grupe Haustor, „Kao kakao“ grupe Leb i sol i „S vetrom uz lice“ EKV-a. Prisjetio se i prvih dodira sa sviranjem tokom služenja vojnog roka, nastanka bendova čiji je bio član i dugogodišnjeg rada sa grupom „Akademia“.
O prijateljstvu i zajedničkom muzičkom putu govorio je Božo Gagović, frontmen benda „AkademiA“, koji je podsjetio na početke njihovog rada devedesetih godina.
„Mišo nas je otvorio za novu muziku, donio nam albume koje vjerovatno sami nikada ne bismo otkrili. Dok je pisao knjigu, niko od nas nije znao da ona nastaje. Kada je objavljena, pročitao sam je u jednom dahu“, kazao je Gagović, ocijenivši da Škuletićeva proza vraća čitaoca u vrijeme prijateljstava, zajedništva i vrijednosti koje danas često nedostaju.
Senad Karađuzović, autor predgovora, ispričao je da je još tokom pandemije, čitajući Škuletićeve priče objavljivane na internetu, prepoznao njihov književni potencijal i insistirao da budu sabrane u knjigu.
„Sami tok priče je toliko dobro konfabuliran, da navodi čitaoca na najbolji mogući tok. Ova knjiga govori koliko jedan čovjek može daleko otići osjećajući bol i sreću ljudi koje sreće na svojoj bilo vodenoj ili kopnenoj ruti. Ono što od njega očekujem jeste naredna knjiga jer, u konačnici, radi se o izuzetno nadarenom proznom piscu iz Bara“, zaključio je Karađuzović.
Govoreći o značaju predstavljanja knjige u okviru „Barskog ljetopisa“, autor je zahvalio organizatorima na očuvanju segmenta festivala posvećenog barskim stvaraocima, kao nečega što njeguje urbani dio kulture Bara, „grada koji posjeduje veliki broj ’kulturnih bisera’“.
Veče je zaključeno porukom moderatora Radomira Petrića da se najduža putovanja ne mjere miljama, već uspomenama koje nosimo sa sobom, a da je Mišo uspomene koje nosi sa sobom darežljivo i nesebično podijelio sa čitaocima djela koje, na jedan način kaže da okean ili more može da bude beskrajno, ali da svaka dobra priča ima svoju luku. „Luka ovih priča je ova knjiga“, zaključio je Petrić.
Sve bARS večeri, pa i ovu, na lijep način je upotpunio nastup Elene Tomanović koja je uz gitarsku pratnju Veljka Ivanovića otpjevala „Ain’t no sunshine“ Biila Withersa i „Pričaj mi o ljubavi“ grupe Đavoli, saopštila je PR Služba Barskog ljetopisa
