U selu Menke iznad Starog Bara, na imanju Metovića ovih dana je živo: majstori renoviraju staro kameno zdanje nadomak ostataka nekadašnjeg samostana Svetog Spasa iz XII vijeka. Radove na svom starom porodičnom domu, iz kojeg je u potrazi za boljim životom krenula preko Atlantika daleke 1969, nadgleda Rabija Metović-Redžić, još koji mjesec stanovnik Čikaga.

Izvor: VIJESTI

Autor: Radomir Petrić

Iz svih krajeva Bara, sa obje obale-i morske i jezerske, decenijama se u potrazi za boljim životom iseljava u SAD gdje uglavnom svi Barani postižu svoje ciljeve. Uporedo sa dobijanjem posla, kućenjem, školovanjem djece, njihove iseljeničke priče imaju isti zavičajni epilog: u stari kraj se dolazi skoro isključivo samo na odmor, najčešće ljeti.

Rabijina storija, međutim, nije „jednosmjerna“. Poslije pola vijeka provedenih u SAD, odlučila je da se vrati za stalno, što je, barem prema dostupnim podacima, izuzetno rijedak slučaj u ovom kraju.

“Vraćam se doma jer sam se ovdje rodila i ovdje mi je fino, ovdje mi je najbolje! Svugdje sam po svijetu šetala, a ovo mi je vazda u srcu bilo, pa i zato što su moji ovdje zakopani”, suze oči Rabiji dok rukom pokazuje obližnje groblje Metovića.

Svakom novom postavljenom opekom i kamenim blokom, Rabija je sve bliža povratku svojim korijenima. U Americi ima kuće u Čikagu i na Floridi, ali, ova „u rekonstrukciji“ na visoravni sa koje se pruža neopisiv pogled na cijelu barsku kotlinu, sa milenijumskim starim gradom u prvom planu, vraća mir koji joj odavno nedostaje.

“Moj babo je umro 1967, mama nije mogla da nas drži, bilo je teško, pošla sam sa 14 godina kod ujaka u Čikago. Imala sam frizerski salon, živjela uglavnom u sjevernom dijelu Čikaga, a kasnije i na Floridi. Tamo u Americi nemaš vremena da sjedneš da popiješ kafu, stalno radiš. Radiš i živiš samo za novac, a ovdje se živi, da mogu da sjednem pod onu smokvu i popijem kafu sa Ramom, Demom, i sa drugim mojim rođacima”, priča za „Vijesti“ Rabija.

Do njenog imanja stiže se za petnaestak minuta vožnje terenskim vozilom uskim i vijugavim makadamskim putem od Brbota ka Turčinima, na nekoliko mjesta tik iznad duboke provalije sa obje strane Vruće rijeke. Zahvaljujući bratu od strica Ramu Metoviću i njegovom stricu Omeru, Rabija sada može potpuno da se posveti obnovi kuće, jer je njihovim trudom i donacijama od preko 50.000 eura avgusta 2014. u ovom kanjonu poviše Starog Bara izgrađen most dug 47 metara, a potom od mosta do sela Menke kroz strmu padinu probijen put dužine dva kilometra koji će, kaže Ramo, biti još proširen i asfaltiran. Ramo je potom iz Malih Mikulića iz podnožja Rumije do sela sproveo vodu.

“Smeta li mi što se toliko vozi od Bara do Menki, za razliku od Čikaga? Ma kakva razlika, ja sam tamo na posao vozila uru! Ovdje od miline pješke da prođeš, kao u stara vremena, još sad kad su stvoreni svi uslovi za život. Ostajem još mjesec dana, samo da se stavi krov na kuću, vraćam se u Ameriku, a onda, na proljeće, potpuno se preseljavam u Menke sa suprugom Edom koji je sad na Floridi”, dodaje Rabija.

Na pitanje kako mužu, rodom iz Nikšića, djeluje ova ideja preseljenja u Menke, odgovara kao iz topa:

-Otkad je prvi put došao ovdje, kada je bila samo šuma, on od tada priča „Trebamo ovo napraviti, trebamo ovo napraviti“, kao da se i on rodio ovdje, puno mu se sviđa. Svakako da bi ovakva lokacija, da je u Americi, bila popularno turističko i trekersko izletište, meni i sad Ramo „ prijeti“ nekakvim turistima, no, ja samo za sebe i muža ovo pravim”, zaključuje u šali Rabija.

{galerija}info/2016/11/menke{/galerija}