Iz emisije radio Bara, autora Željka Milovića.

Gost emisije, Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević
Ne prođe puno, a u vašim izjavama i saopštenjima Opštine se pominje tzv. kultura sjećanja. Opština je finansirala knjige o fudbalu, o zanatlijama, o tome kako se Barani sjećaju Bara, izložbe, okrugle stolove, filmove o barskoj kuhinji, i sve je to lijepo, ali je pitanje za koga se to radi kad novim generacijama to sve manje znači, ili nimalo. Za koga se izdvajaju sve te pare i jesu li se mogle te finansije koje ste dali za kulturu sjećanja pametnije iskoristiti – da se neki putevi završe, da se besplatno obnove fasade zgrada, da se naprave neke stvari koje će konkretno koristiti narodu?

Raičević: Razumijem da uvijek ima drugačijih mišljenja i stavova po pitanju utroška sredstava iz Budžeta. Što se tiče novaca neophodnog za izgradnju lokalne putne infrastrukture, njega ima sasvim dovoljno i sve što je koncipirano i planirano u Budžetu će biti isključivo namjenski utrošeni za tako nešto.

Sa druge strane, ja ističem i živim u tom ubjeđenju da je kultura sjećanja posebno prisutna u našem gradu. Moramo biti svjesni činjenice da budućim generacijama, koliko god ih to danas ne interesuje, moramo ostaviti nešto u amanet da mogu sjutra, recimo prilikom nekog naučno-istraživačkog rada da imaju neku arhivsku građu koju će moći da koriste. Na kraju krajeva, lijepo je spomenuti neke ljude koji su grad zadužili na sebi svojstven način, a vrlo brzo ih zaboravljamo jer više nisu među živima. Baru pripada ta kultura sjećanja, Bar to mora da njeguje i želim da vjerujem da oko toga imamo većinsku podršku.

Naša je želja i tendencija da kroz neki adekvatan format ispričamo ubuduće priču o Pristanu, zato što je Pristan temelj savremenog Bara, a svi koji su bili životno vezani za njega, a koji su upravo njegovali tu kulturu sjećanja sad su već u ozbiljnim godinama ili nisu među živima. Bojim se da ćemo vrlo brzo doći u poziciju da neće imati ko da ispriča priču vezanu za Pristan.