Čitam...

Izvrstan poznavalac ove problematike Dragan Marović na portalu Barinfo analizira deo Zakon o morskom ribarstvu:
Krajem juna Skupština Crne Gore je usvojila novi Zakon o morskom ribarstvu. On je donio dosta novina, koje su prošle bez velikih reakcija zainteresovane javnosti, prije svega najbrojnije grupe koju to pogađa – sportskih ribolovaca.
Zakonom je, po prvi put, uvedena posebna kategorija sportskog ribolova – „big game“. To je ribolov na velike ribe, tune i sabljarke. Samo nosioci te dnevne dozvole će moći da ih love, i to iz plovila opremljenih uređajem za automatsku identifikaciju (AIS). Zakon predviđa i mogućnost da se dnevna dozvola za big game ribolov može dati i za ribolov sa obale (uz prethodno upisivanje područja obale na kojem se planira ribolov). Čini se da su u svemu oštećeni i podvodni ribolovci, jer njih potpuno isključuju iz “big game” kategorije ribolova.
Kako je Crna Gora postala članica Međunarodne konvencije o očuvanju atlantskih tuna (ICCAT), tako ćemo imati godišnje kvote za ulov koje nećemo smjeti da prebacimo. Kao dobru stranu toga, Vlada je navela da ćemo moći da izvozimo meso tune na tržište ICCAT-a.
Sportske ribolovce će posebno zanimati da napokon više nema ograničenja u broju štapova koje mogu koristiti. Proteklih godina je bilo mnogo spornih, čak i apsurdnih situacija, gdje su inspektori brojali i štapove koji nijesu korišteni u ribolovu i pisali kazne. Na sreću, sudovi bi obično to odbacivali.
Novi zakon je povećao dnevni ulov na pet kilograma, uz jednu dodatnu ribu od preko pet kilograma. Stari zakon je bio restriktivniji, sa dnevnim limitom od tri kilograma. Iskreno govoreći, to je malo ko poštovao, pa je novi zakon samo ispoštovao realnost.
Sada dolazimo do vjerovatno najspornijeg dijela koji se tiče sportskog ribolova, a to je uvođenje ribočuvarske službe. Naime, novim zakon se predviđa da svaki klub mora imati najmanje dva ribočuvara.
U barskim klubovima su dosta oprezni kad je ova novina u pitanju. Kako nam je rečeno iz rukovodstva jednog od njih, voljeli bi da ova ideja zaživi i da imaju ljude na terenu koji će štititi riblji fond i uvesti red među ribolovcima, ali su ipak dosta skeptični.Najviše ih brinu zakonska ovlašćenja koja su predviđena, a ona su, po njima, vrlo uska i nedovoljno definisana, pa je pitanje koliko će u praksi ribočuvari moći da urade.
Nije ni definisano pitanje finansiranja ribočuvara, jer se, bez jasne podrške i značajnih stabilnih sredstava, boje da će sve ostati samo na papiru i dodatna obaveza klubovima koji sa skromnim budžetima to neće moći da ispune.
U cijeloj priči je posebno zanimljiv dio vezan za ovlašćenja. Da li će ribočuvari sportskih ribolovnih klubova moći i kako će intervenisati kad je u pitanju neki drugi vid krivolova na moru – mreže bez oznaka, kočarenje u plitkom moru, bacanje dinamita ili kad primjete uzročnika zagađenja mora? Da li mogu računati na asistenciju pomorske policije? To i dalje nije definisano.
Kako sad stvari stoje, forma i obaveza prema EU je ispunjena – ovaj IBAR zakon je usvojen, ali je jasno da je ostalo mnogo nedorečenosti koje će se morati ispravljati (i dogovarati) „u hodu“.
A ja zaključujem, po dubini skockani uslovi da se zaposle po dva lovo-ribo čuvara za svaki klub , zaposlenike će odrediti stranka kojoj pripada Ministarstvo ove problematike, tako-nekako mislim, imam stav, ali ne znači da će to biti tako, dodao bih i lako!