Na promociji sinoć o knjizi su rekli...

U Narodnoj čitaonici i biblioteci “Ivo Vučković” sinoć je održana  promocija knjige “Studije i ogledi o crnogorskoj prošlosti” istoričara mr Petra Lekića.
O knjizi, koja predstavlja značajan doprinos proučavanju crnogorske prošlosti su govorili istoričar Vukota Vukotić, doc dr Aleksandar Radoman i profesor Neđeljko Đurović.

Neđeljko Necko Đurović:
Savremeni dijalog između prošlosti i sadašnjosti predstavlja se kao ontološki pluralizam. Naime, svjest o nekadašnjem ne treba isklučivo doživljavati kao cjelovit i kompaktan svijet, već kao ishodište od više svjetova koji među sobom imaju dodirnih i nespornih tačaka, ali i razlika koje se moraju prihvatiti i uvažiti. Kada imamo bogatu i složenu istoriju, kao što je prošlost naše Crne Gore, onda prosto moramo računati na postojanje tzv. mnoštva istorija. Ipak, ono tumačenje prošlog, koje je poodavno preložio socilog Karl Poper i koje se dokazalo kao metodološki najpouzdanije i vrijedonosno najprihvatljivije, polazi od toga da „ne treba tražiti istinito tumačenje, već opovrgavati pogrešna!“
U ovoj maksimi, oni koji prate profesionalni i proučavalački angažman mr Petra Lekića, prepoznaju njegovo nastojanje po kojem nije samo neophodno otkriti i utvrditi nove dokaze, već je nužno, kako i samo Lekić poručuje, da „u proučavanju prošlosti imamo poznavanje drugih srodnih naučnih disciplina kako bi slika bila što realističnija“ i da se među tim naukama izdavajaju arheologija, istorija arhitekture, istorija umjetnosti, lingvistika, toponomastika i druge. Pored ovoga Lekić je u svom dosadašnjem istraživačkom pohodu, koji je inače prepoznatljiv i po brojnim medijskim nastupima i dokumentarnim prilozima, potvrdio svoje kritičko ishodište da se “u dosadašnjoj praksi istoriografije primat daje političkoj istoriji“, dok se nedovoljno naučne pažnje posvjećuje „razvoju kulturnih, socijalnih i ekonomskih procesa“ i da to predstavlja zapostavljenje nekoliko strana naše nacionalne prošlosti.
Shodno ovome, ne treba da čudi sadržaj, kao ni izbor obrađivanih tema u njegovoj sintetičkoj publikaciji „Studije i ogledi o crnogorskoj prošlosti“. Hronološki ispisane i po svojim istorijskim izvorima povezane teme u ovoj knjizi predstavljaju jedan veoma interesantan i pregledan naučni omnibus - iako imamo samostalne narativne cjeline, njih okvirno vezuju uzročno-posljedična dešavanja na prostoru današnje Crne Gore u razdoblju od I do XX vijeka. Kako i sam Lekić navodi u predgovoru: „Tekstovi pokrivaju cijeli prostor države i sa zakljucima dobijaju puni smisao.“
Iako svaki od tekstova za svoju literarnu osnovu ima u prosjeku najmanje po dvadesetak naučnih radova, važno je istaći da Lekić bez ustezanja ukazuje na otvorena pitanja i na nužnost njihovog daljeg multidisciplinarnog ispitivanja. U završnim osvrtima svojih tekstova Lekić često upućuje, skoro kao da vrši arheološko mapiranje našeg prostora i pri tom navodi konkretne lokaliteta na kojima su neophodna početna ili dalja arheološka istraživanja. Ukazuje i na nužno interdisciplinarno proučavanje i kompariranje određenih istorijskih izvora, dok su neki od njegovih odmjerenih zaključaka možda i nazivi njegovih budućih istraživačkih poduhvata. Moguće i najveći značaj knjige „Studije i ogledi o crnogorskoj prošlosti“ jeste u tome što je njenim objavljivanjem na svojevrstan način opovrgnuta teza da su pitanja određenih procesa u srednjovjekovnoj istoriografiji više puta obrazlagana u skladu sa navodno malim brojem pisanih istorijskih izvora.
Očima primjerenog medieviste Lekić je ispitao i osvjetlio duboko ukorijenjenu dukljansku tradiciju u našoj kolektivnoj memoriji koja svoj početak vezuje za nastanak rimskog grada Duklje i koja svoje konačno ishodište dostiže u razvoju državne misli tokom XVIII vijeku. 

Aleksandar Radoman:

Na samome početku valja istaći – Lekićeva knjiga realizovana je kao interdisciplinarno istraživanje čiji su rezultati danas dragocjeni nekolikim naučnim oblastima – od političke, društvene, crkvene i kulturne istorije preko istorije jezika, leksikologije i onomastike do istorije umjetnosti, etnologije i kulturne antropologije.
Nakon što je brojnim radovima objavljenim u zbornicima i periodici skrenuo pažnju naučne javnosti, Lekić je objavio i dvije knjige – monografiju Hrišćanski kultovi u Crnoj Gori (I–XVIII vijek) (Matica crnogorska, 2022) i potom studijsku knjigu Studije i ogledi o crnogorskoj prošlosti u izdanju FCJK, pozicionirajući se kao jedan od najproduktivnijih mlađih istoričara s jasno profilisanim interdisciplinarnim pristupom crnogorskoj prošlosti. Nova Lekićeva knjiga, pored predgovora i biografije autora, sastoji se od 12 priloga prethodno objavljenih u zbornicima radova ili časopisima Lingua Montenegrina, Matica, Glasnik Narodnog muzeja i Istorijski zapisi.
Premda u nekim radovima zadire u poznoantički ili ranonovovjekovni period, studije i ogledi objedinjeni ovom knjigom dominantno su posvećeni srednjovjekovnim temama pa se i time Lekić profiliše kao jedan od rijetkih proučavalaca crnogorskoga srednjovjekovlja u mlađoj generaciji crnogorskih istoričara. Temelje crnogorske medievistike, koje su postavili autori poput Pavla Mijovića, Radoslava Rotkovića, Vojislava P. Nikčevića, Danila Radojevića, Dragoja Živkovića, Božidara Šekularca, u novoj generaciji crnogorskih istoričara danas uspjelo doziđuju Petar Lekić, Vukota Vukotić, a u novije vrijeme i Dragutin Papović.
Uz pomen Lekićeva istoriografskoga pristupa nužno je notirati i nekolike osobenosti. Prva od njih je askestska posvećenost traganju za izvorima različite provenijencije – narativne ili dokumentarne – i seriozni pristup u njihovu tumačenju. Druga je, pak, interdisciplinarna potraga koja obuhvata kako iskustva različitih naučnih disciplina tako i prilježan terenski rad, što je posebno vidljivo u nekoliko studija objavljenih u ovoj knjizi. Lekić ne ide u red „raspričanih“ istoričara, koji često svojom fabulizacijom povijesti zaśenjuju istorijske fenomene, već pripada krugu prilježnih tumača najraznovrsnijih istorijskih izvora, nalazeći u prošlosti tekstualne tragove ili materijalne dokaze za (re)konstruiranje povijesti, približavajući nam u svedenoj, gotovo enciklopedijskoj formi istorijske događaje i fenomene.
Tako u prvome radu koji je objavljen u ovoj knjizi, „Dukljanska tradicija (I–XVIII vijek)“ uz oslonac na latinske, talijanske, slovenske i vizantijske izvore osvjetljava zapravo dvije povijesne tradicije – onu vezanu za rimski municipijum Doclea, nastao u I vijeku, ali i onu vezanu za život Dukljanske države, od IX vijeka, i istorijske reminiscencije na nju, koje prati zaključno sa periodom ranoga novovjekovlja.
Sljedeći rad koji se nahodi u ovoj knjizi u cjelini je posvećen srednjemu vijeku. Riječ je o prilogu „Državni poredak Duklje/Zete (XI–XV vijek)“, u kojem Lekić na podlozi brojnih istorijskih izvora uspostavalja hronologiju i kontinuitet razvoja državnoga života u Duklji/Zeti, osvjetljavajući specifičnosti – vanjske i unutrašnje – državnih formacija koje su u tome polumilenijumskome periodu tvorili podlogu na kojoj će iznići novovjekovna crnogorska državotvorna tradicija.
U radu „Aleksije Kontostefan – vizantijski zapovjednik Drača i Oblun“ skreće se pažnja na period vizantijske dinastije Komnina te osvjetljava istorijski portet vizantijskoga upravitelja Drača iz prve polovine XII vijeka Aleksija Kontostefana. Osim što je podatke iz dostupnih vizantijskih izvora ukrstio s najznačajnijim domaćim izvorom – Kraljevstvom Slovena Popa Dukljanina, Lekić je u ovome radu skrenuo pažnju na dukljanski grad Oblun, dajući vrijedna zapažanja o tome srednjovjekovnome lokalitetu nastala na osnovu njegovih terenskih istraživanja.
Izuzetno zanimljiv osvrt na razvoj religijskih uvjerenja neusklađenih s propovijedanjem kanonskoga hrišćanstva na ovim prostorima Lekić je ponudio u radu „Jeretici u Raškoj i Bosni u drugoj polovini XII vijeka“, u kojem je pretresao najbitnije istorijske izvore o tome problemu te sučelio referenta istoriografska tumačenja toga povijesnog fenomena.
U studiji „Crkveni posjedi u Crnoj Gori (XII–XVIII vijek)“ Lekić nudi vrijednu sintezu jednoga dijela crkvene i ekonomske istorije Crne Gore, notirajući važnija saznanja vezana za 29 crkava i manastira i njihovih feudalnih pośeda na teritoriji Crne Gore u periodu poznoga srednjeg vijeka i ranoga novovjekovlja.
Za etnološku nauku posebno je vrijedan prilog „Analiza kulta Sv. Trojice na crnogorskim planinama“, u kojemu je sakupio i prezentovao dostupnu građu o trojčinskom kultu kojega su u raznim krajevima Crne Gore pratile litije a o čemu su dosadašnja etnološka saznanja bila prilično oskudna. Posebnu dokumentarnu vrijednost ovome prilogu daje činjenica da je Lekić tokom terenskih istraživanja obišao i dva crmnička vrha na kojima se baštinio kult Sv. Trojice, Rasotovac iznad Bukovika i Brčela i Velju Trojicu iznad Podgori, donoseći i fotografije s pomenutih lokaliteta na kojima postoje ostaci crkava.
Vrijedan prilog onomastici predstavlja rad „Kultno ubiciranje sanktorema“ u kojemu je autor locirao i protumačio 21 toponim izvorno nastao na latinskom jeziku kao trag prisustva svetačkoga kulta.
U prilogu „Komska crkva“ Lekić osvjetljava istorijat srednjovjekovnog manastira Kom, potom opseg manastirskoga pośeda, ali daje i korisne informacije u prvome redu iz domena istorije umjetnosti.
U središtu istraživačke pažnje Petra Lekića u radu „O jednom toponimu u tri povelje manastira Vranjine“ našao se toponim Miholj brod, koji uspješno ubicira, na osnovu izvora, etnološke literature i terenskoga istraživanja, ali i osvjetljava njegove onomastičke karakteristike.
Na temelju freskopisne, onomastičke i antroponimne građe, u radu „Poštovanje izraelskoga kralja Solomona, proroka Solomona i poslanika Sulejmana u Crnoj Gori i Albaniji“, na širemu geografskom prostoru u u širokom vremenskom opsegu Lekić rekonstruiše pojavu i uticaj kulta ove starozavjetne ličnosti.
Posljednja dva rada u knjizi hronološki izlaze iz prostora srednjovjekovnih tema, no to ne znači da po svojem karakteru i tematici odstupaju bitnije od ukupnog konteksta knjige. Tako je rad „Kult Svetog Petra Cetinjskog u Crnoj Gori (1834–1918)“ zapravo na tragu Lekićevih ranijih istraživačkih interesovanja, prateći formiranje i razvoj svetačkoga kulta Svetoga Petra Cetinjskoga te njegovu ulogu u životu zajednice. Posljednji rad „Njegoš i srednjovjekovne povelje“ usmjeren je na osvjetljavanje Njegoševe uloge u prepisivanju srednjovjekovnih povelja za potrebe slovenačkoga filologa Franca Miklošiča te identifikovanje povelja i njihovo savremeno situiranje.
Ovaj sumarni osvrt na radove koje obuhvata Lekićeva knjiga Studije i ogledi o crnogorskoj prošlosti samo je šturi registar tema i pristupa koje ovaj pouzdani istoričar koristi u svojemu interdisciplinarnom poduhvatu rekonstrukcije prošlosti. Gotovo da bi se za svaki od naznačenih radova moglo reći da su pouzdana istoriografska osnova koja može poslužiti kao izvanredan smjerokaz za šire analize i tumačenja. Skoro pa bi se svaki od navedenih radova mogao, uz dodatna istraživanja i dopune, transformisati u zasebnu monografiju. Crnogorska istoriografija te osobito medievistika s nestrpljenjem očekuju nove heurističke doprinose Petra Lekića, autora koji je već u ovome trenutku jedno od vodećih imena u krugu najboljih poznavalaca crnogorske srednjovjekovne istorije, ali i istoričar kojeg krasi snažni istraživački nerv koji mu ne dozvoljava da svoje potrage okonča kabinetskim sabiranjem i tumačenjem izvora, već ga usmjerava ka terenskim istraživanjima, dajući tako osoben pečat njegovu naučnoistraživačkome profilu.

Vukota Vukotić:

Za mnoge, istorija je stvar percepcije. Uobičajene floskule o pobjednicima i poraženima, vječitim ciklusima koji se okreću u nedogled, pojedincima koji svojim pregalaštvom guraju točak istorije naprijed. Danas smo na predstavljanju jedne monografije koja ispada iz ovog šablona. Pred nama je 12 povezanih članaka, autora koji svakoga dan sve više dobija na značaju u crnogorskoj istoriografiji – doktoranda Petra Lekića. Upravo na stranicama koje danas promovišemo, nalazimo sve ono što istoriju kao nauku odvaja od šablona, floskula i petparačkih interpretacija.
Posvećen temama poglavito Srednjeg vijeka i ranog novovjekovnog perioda autor na jednostavan i plastičan način, svima koji mogu da ga isprate, pokazuje izuzetan koloplet okolnosti, događaja i slojeva koji su upredeni u ono što nazivamo prošlost Crne Gore i njenog naroda. Njegova namjera nije samo puko ređanje činjenica i podataka, već da na osnovu dostupnih izvora, terenskog rada i istraživanja, kao i dostignuća drugih srodnih naučnih disciplina, predstavi modernoj crnogorskoj publici mrežu dešavanja koja su tiho uticala i oblikovala našu prošlost čineći nas danas ovakim kakvi jesmo. Otuda nije čudo što Lekić počinje sa temom Dukljanske tradicije kao najstarijeg sloja narodnog pamćenja da bi završio sa vladikom Radom i njegovim odnosom prema starinama. Jer na ovaj način Lekić nas uvodi u rekli bi smo središte podsvijesti ovog naroda i iz njega vadi na površinu referentne procese, događaje i ličnosti koji su presudno uticali na stvaranje istorijske svijesti Crnogoraca i svih drugih sa kojima dijelimo ovaj geografski prostor. Oslanjajući se na rezultate brojnih pomoćnih istorijskih disciplina, drugih nauka i povezanih oblasti, autor jasno omeđava područje na kojem kroz vjekove izrasta crnogorska nacija. Zbog toga, vješto prateći često skrivene tokove istorijske zbilje, pred nama stavlja mozaik ličnosti, svetaca, vojnika, biblijskih ličnosti, vladika, zapovjednika, jeretika, koji su vječno upisani u istorijski kod našega naroda, a koji su često zaboravljeni, prebrisani i zametnuti u hodnicima prošlosti. Na osnovu povelja i drugih dokumenata prati posjede imanja i domene crkava i manastira u Crnoj Gori čije je djelovanje, kroz propagiranje vjere, snažno uticalo na oblikovanje percepcije i stavove Crnogoraca. Zbog toga, ovo štivo koje je pred nama, vrlo je bitno da se promoviše upravo u Baru, gradu u kojem se spajaju skoro svi slojevi naše istorije. Time ovi redovi postaju još izraženiji i dobijaju na svojoj punoći.