Jadrolinija je tvrtka u državnom vlasništvu, a putnik prepričava svoje iskustvo koje je doživio na njihovom brodu Dubrovnik, koji prometuje na liniji Dubrovnik-Bari.

IZVOR: Maro Marušić, dubrovackidnevnik.hr

FOTO: Goran Kovačić/PIXSELL 684

U Hrvatskoj vlada mišljenje da nema boljeg radnog mjesta od državnog. Nije bitno je li riječ o nekom službeničkom poslu, državnoj tvrtki poput HEP-a, Hrvatske lutrije i slično ili primjerice policiji. Stereotip je i taj da se ljudi koji primaju državnu plaću ne trude previše oko posla, niti ih je briga, jer gotovo da ne mogu dobiti otkaz.

Jednom riječju ti se ljudi nazivaju uhljebi.

Naravno da ima uhljeba po državnim podrumima koliko god hoćete, ali ima i brojnih zaposlenika, potpuno suprotnih njima, a isto tako su plaćeni državnim novcima. Upravo sam ove potonje susreo na Jadrolinijinom brodu Dubrovnik, koji prometuje na liniji Dubrovnik-Bari.

Već pri samom ukrcaju na brod Jadrolinije, moju bolju polovicu i mene zapljusnula je ogromna količina ljubaznosti. I to nimalo glumljene, jer se to lako osjeti i prepozna, a kada smo stigli na recepciju, tek smo tada vidjeli da su ti ljudi potpuno na usluzi putnicima. Naime, od prije nekoliko mjeseci sam na bezglutenskoj prehrani, jer sumnjam da mi ta supstanca ruši zdravlje. Nije se lako ni kući hraniti namirnicama bez glutena, a na putovanju je to još puno teže.

Ali, ponukan ljubaznošću djelatnika Jadrolinije okuražio sam se recepcionera pitati ima li kakva mogućnost bezglutenskog doručka. Iako recepcioner nije stručnjak po pitanju pšeničnih proteina, odmah je rekao da će riješiti situaciju, i već nakon nekoliko trenutaka, ispred mene doveo je, ni više, ni manje, nego šefa restorana, koji je, ovo sad već postaje pomalo ludavo, također bio nevjerojatno susretljiv.

-'bote život, koju drogu konzumiraju ovi zaposlenici Jadrolinije kada su ovako spremni pomoći? – preletjelo mi je kroz glavu – A da i meni daju malo?

Nakon kratkih konzultacija, šef restorana obećao je da ću za doručak imati omlet sa sirom i šunkom, i bogatu salatu, a „ako treba još što, neka samo kažem“. I stvarno ujutro nas je, kao kakve VIP goste, dočekao doručak posebno spravljen za nas, koji je osobno donio šef restorana, te nas je više puta upitao „kako se osjećamo, te je li nam još što treba“.

-'bote led, jesu li nas ovi drogirani zaposlenici Jadrolinije možda zaista zamijenili za neke važne goste? – proletjelo mi je kroz mamurnu glavu – A da im pođem reći da mi sa sintagmom VIP gost jedino imamo veze što koristimo VIP mrežu? Drugo ništa.

Prilikom iskrcaja u Bariju, potpuno iskreno, bez imalo lažnog stava, zaželjeli su svim putnicima ugodan nastavak putovanja i puno sreće. Kakva nesebičnost – oni nastavljaju sa svojim radnim zadacima, a nama bez imalo zavisti žele sve najbolje na neradnim zadacima. I to ne jedan radnik Jadrolinije, nego svi koje sam susreo prigodom napuštanja broda. Plus što je većina njih ugodne trenutke putnicama zaželjela na engleskom i talijanskom. Inače, koliko sam mogao čuti, strane jezike prilično dobro govore.

Na putu gore-dole po Italiji – znate, kako je to s putovanjima, čisti mazohizam – moju dragu zaboljeli su sinusi, pa smo na brod u Bari već došli dobro iscrpljeni.

-Baš me interesira jesu li radnici Jadrolijinog broda presušili s onom drogom, i hoće li nam ovoga puta biti isto ugodno putovanje kao prilikom dolaska – letjele su mi misli dok smo čekali talijansku radnicu Jadrolinije da nam čekira kartu.

Nije nam bilo isto – vjerovali ili ne – bilo nam je još bolje. Kada su na recepciji vidjeli da sa sinusima ne stojimo najbolje, odmah su nam prebacili kabinu na viši kat kako bismo lakše mogli zaspati, dalje od buke motora.

Moja bolja polovica čitavu se noć mučila s bolovima, a Jadrolinijini radnici su napravili sve što je u njihovoj moći da joj olakšaju muke. Čak joj je konobar iz bara dao svoj domaći med, i nekakvo ulje da natrlja po sljepočnicama.

Tako budan nekoliko sati gledao sam te hrvatske državne radnike kako čitavu noć sa smiješkom na licu stoje na usluzi putnicama iz svih krajeva svijeta strpljivo im pomažući. Nema za njih nerješive situacije, a umor se uopće ne primjećuje. A posao im nimalo nije lak. Osim što je biti članom brodske posade odgovornost samo po sebi, ti ljudi uvijek rade noćne sate. Sjećam se da sam na kraju jedne ljetne sezone, nakon što sam neprekidno radio noć, toliko oslabio s živcima da više nisam mogao komunicirati s ljudima. Raditi noću, a spavati danju uvijek je teško za bilo čiji bioritam. A ovi ljudi na liniji Dubrovnik-Bari uvijek rade u ure šišmiša i sova.

Dok smo uplovljavali u Grušku luku, gledao sam ta neumorna lica Jadrolinijih zaposlenika, koji su nakon 12 sati neprekidnog noćnog rada i dalje bili ljubazni i nasmiješeni. Iz njih je izbijao nekakav nadrealni optimizam i pozitivna energija kako je sve dobro i na svom mjestu. Imao sam osjećaj da je brod kojim slučajem potonuo, da bi oni i pred samu Gospođu Smrt, bili nasmiješeni i spremni pomoći. Gospođa s kapuljačom na glavi i kosom u ruci pogledala bi šefa restorana Jadrolinijinog broda Dubrovnik želeći ga odvesti u (ne)poznato, a on bi joj kratko rekao.

-Draga gospođo Kosturka, pričekajte samo trenutak dok gospodinu ne donesen omlet sa sirom i šunkom i veliku salatu s maslinovim uljem. Znate, čovjek ima problema s glutenom – ljubazno bi objasnio Gospođi Smrt.

Naravno ne skidajući osmijeh s lica.

-'bote pas, gdje bi nam bio kraj da su svi državni radnici kao članovi posade Jadrolinijinog broda Dubrovnik!? – proletjela mi je misao glavom, baš onako zaigrano, poput gruškog galeba kojeg je pozdravljalo rano jutarnje sunce.