Poslije mnogo godina, ponovo sam osjetio ogromno zadovoljstvo i ponos što sam rođen i živim u opštini Bar. Još od onih devedesetih godina, kada je većinski Bar, svojim korekjtnim ponašanjem i djelovanjem smanjio sramotu Crne Gore, nije se desilo nešto, tako krupno i važno kao što je jednoglasna odluka odbornika lokalne samouprave da se usprotivi privatizaciji preostalog dijela Luke Bar. Neko reče da je to „lukobran s kopna“. Naravno, ne privatizaciji kao činu, nego načinu kako je to bilo zamišljeno. Jeste da je ta odluka donijeta na samom kraju, kada je već skoro sve rasprodato, ali bolje“ ikad nego nikad“.
Piše: Miloš Šušter
Moje čestitke i poštovanje, dame i gospodo, odbornici za iskazanu hrabrost, jer će neki od vas morati da pišu debela obrazloženja zašto, i ovoga puta, nijesu postupili po naređenju. Vaša hrabrost, poduprta iznijetim argumentima na samoj sjednici značajno je pomogla i onima koji su nadležni za donošenje konačne odluke, da odluče tako kako i jesu. Znači, ima nade!
Ovom odlukom još ništa nije završeno, osim jednog a to je da je Luci Bar data nova šansa, koja se ovoga puta mora iskoristiti. Skoro trideset godina je proćerdano, a da ništa ozbiljno i korisno nije urađeno, osim iznuđene sanacije oštećenog lukobrana. Za neke periode može se i naći opravdanje (rat, sankcije, bombardovanje), ali, poslije dvijehiljadite godine moglo se i moralo uraditi mnogo, mnogo više. Doduše, bio je jedan pokušaj u 2008. godini kada je urađen ambiciozni dugoročni plan razvoja Luke do 2020. godine, uz napomenu da je tada a.d. „ Luka Bar“ bila cjelovito privredno društvo. Neko je odlučio da se tada krene drugim – zlim pute. Prvo, segmentacija na neprirodne cjeline, rasprodaja rasparčane luke i nelogično izmiještanje Lučke uprave u Kotor. Posljedice su očigledne i moraju se zaustaviti i sanirati.
Odluku da se gradi velika luka u Baru i željeznička pruga Bar-Beograd donio je neko drugi, kada je SFRJ imala strateške planove razvoja. Međutim, o tome kako će se graditi i razvijati Luka odlučivala je domaća pamet, u velikoj mjeri i opštinska. Poslednja četiri generalna direktora Luke do 1989.godine bili su rođeni Baranu ( Andrić, Vuletić, Leković i Vukčević), a to je period ubrzanog razvoja i uspješne sanacije poslije zemljotresa. Ne manje bitni su bili mladi i školovani ljudi, oni koji su završavali redovne škole, ali i oni koji su se obrazovali uz redovni rad, tako da je Luka postizala zavidne norme u prekrcaju roba, ali i veoma dobre finansijske rezultate. Treba napomenuti da su robe preko Bara transportovane samo zbog povoljnijih tržišnih uslova i to svih 3 miliona tona. Značajno učešće u prometu imale su i robe u tranzitu.
Već 1985.godine, u neposrednom zaleđu Luke formirana je slobodna carinska zona, jedna od prvih u SFRJ sa osnovnom funkcijom industrijske proizvodnje, ali i prerade i dorade roba. Prostor od uređenih deset hektara zemljišta i izgrađenih objekata površine oko 11 000 m2, namjenjen za industrijsku proizvodnju.
Bar je već 1989.godine, znači prije 28 godina, po svim parametrima bio svjetska luka, a ne zemljoradnička zadruga, kako sada komentarišu neki neuki i neinformisani analitičari. Neuki makar za djelatnost luka.
Bar je svoj ukupan razvoj prvenstveno vezao za saobraćaj. To je privredna djelatnost gdje je uloženo ubjedljivo najviše novca, gdje je bilo najviše zaposlenih i gdje je ostvarivan dominantan opštinski BDP. Ostale privredne aktivnosti su bile komplementarne i izvedene funkcije.
Strateški razvoj Bara nije bio greška. Naprotiv, sva preduzeća su uspješno poslovala. Ko god bude razumno planirao razvoj Bara, to će biti u onim djelatnostima koje su bile dominantne i 1989.godine. Na nekom većem nivou, što je neminovno. A one koji su nam „pomagali“, evo skoro trideset godina molimo – „Ne pomažite nam više!“.
