U novije doba ti poslovni razgovori su postali vražija stvar. Mora čovjek dobro paziti što će reći.
Primila je prve goste jula 1966. godine, taman da zakasni dva mjeseca kada je moja generacija slavila matursko veče.
Sjedim po povratku s posla “ kod Veska, na bazen “. Fali mi jedan korak do potonuća. Sad sam na voćnim čajevima. Kad se bude stiglo na kamomilu, e, onda je ona domaća, stara. „ barka fondo - ponti fatti „ , barka na dnu, svi bodovi učinjeni, sve završeno.
Trajekti Kamenari, trajekti Kamenari, Boka pilot, Boka pilot zove, prijem. Trajekti na prijemu, začuje se odgovor.
Tri broda jednoga sveca.Trojicu sam ih ispratio. I sva tri puta je bilo tužno. Sirena koja jauče...Kao jagnje kad se vodi na klanje. Kao žrtva. Mnogi su o tome pisali i čitao sam o tome ali me sva tri puta neka tuga stisla, neobjašnjiva. Stomak se skupi ko petoparac iz djetinjstva. Onaj petoparac kojim smo kupovali šibice za pucaljke. One koje smo pravili od ispucanog puščanog zrna ili ručke od prozora..
Dvije asocijacije mi projure kroz glavu kada je u pitanju moja prva, autorska, sportska televizijska emisija „Sve o sportu – CEROVO“. Prva je ta da nikada nisam prežalio ovaj naziv, a druga da ni 200. istih ne bi bilo bez generalnog sponzora kompanije CEROVO koja podržava ovaj projekat od 171. emisije.
Ljeto je kao Nova godina: bolje prolaze oni koji ga prodaju od onih koji ga kupuju.
Nakrcani mazivim uljem za Bombay ulazimo u Port Said. Stojim na krilu mosta a kao i uvijek prisluškujem što Barba priča. On objašnjava ćifu pokazujući mu na jarbole jednog potopljenog broda sa strane kanala kako je to uvijek dobar orijentir za prilaz Port Saidu koji je još uvijek daleko i van domašaja oka. Nisam znao tada da ću 15 godina kasnije kao mladi, freško i vanredno avancani komandanat to isto govoriti svome ćifu.
Moja prva asocijacija na Stari Bar uvijek je bio moj djed po majci proto Pavle Radunović i one drvene stepenice oker boje, kojima smo se peli na sprat parohijskog doma, preko-puta crkve Svetog Nikole. Tamo, na tom spratu, sve je mirisalo na svježe oprane krpare, limunove i tamjan, ali i samoću poslije smrti popadije, moje bake Bosiljke, rođene Plamenac, koju nikad nisam upoznao.
Snovi se, definitivno, ostvaruju. To je činjenica. Zahvaljujući TO Bar i manifestaciji „Ljeto sa zvijedama“, uspio sam da intervjuišem i upoznam legendu naše rokenrol scene Željka Bebeka, čovjeka koga će rijetko ko osporiti kao najboljeg pjevača 20.vijeka. Iako fizički iscrpljen od ljetnjeg programa „Na dva mora“, te višečasovne vožnje na relaciji Bar – Budva, ipak sam uspio pomno da ispratim kompletan muzički i scenski nastup Bebeka i njegovog, nepravedno, zapostavljenog benda, ali većim dijelom koncerta kroz glavu mi je prolazio flashback kako sam , zapravo, ušao sa svega 13 godina u svijet rokenrola i tada Bijelog Dugmeta.
