Savo Markoč: West Side Stories - priče sa zapadne strane

s. markoč

Nema ovdje ni politike, ni ovog ni onog, samo ljubavi, sunca, plaže, vina i gitare, i bendžo iz Alabame....

. Iz nove zbirke koja je u pripremi (West Side Stories - Priče sa zapadne strane),

Piše: Savo Markoč

Karirani stolnjaci, leptir mašne, crteži na mokrom pijesku, dvije smrti, jedan akt i bendžo iz Alabame

Udova doktora Brechta, gospođa Bjanka Brecht, mi je rano tog jutra pokazala skromni, poluzatvoreni ugostiteljski objekat. Dvanaest metalnih stolova, prekriveni kariranim stolnjacima u boji, su se udobno smjestili na prostranoj terasi u hladovini visoke betonske pergole sa zelenim krovom od isprepletanih grana i širokih listova neke, meni potpuno nepoznate, vjerovatno domaće sorte vinove loze. Lokalna kafana, jedina u tom dijelu malog ribarskog mjesta, se nalazila na samo pedesetak metara udaljenosti od mora, i na isto tolikoj razdaljini od teške, crne kapije od kovanog gvožđa ispred koje smo stajali.

„Tamo možeš jesti. Uglavnom spremaju kuvana jela i roštilj. To je sve što možeš dobiti za ručak ili večeru. Za doručak ćeš se već sam snaći. Gore, ispod kišobrana onog visokog pinjola, je Nadina prodavnica. Mora da si je primijetio kad si dolazio. Tamo je hrana“, uperila je prst prema restoranu, „dobra i veoma ukusna. Lovro Kuhar je pošten čovjek i odličan ugostitelj“, rekla je.

Ćutao sam. Vjerovao sam joj na riječ. Uostalom, što sam drugo mogao. Tek sam bio pristigao u Skrunat. Nisam nikog poznavao, ako se izuzme gospođa Bjanka, prva osoba koju sam susreo tog jutra, i koja je pristala da mi poslije samo nekoliko izmijenjenih rečenica iznajmi malu kamp prikolicu gdje sam namjeravao živjeti dok god budem mogao zaraditi za stan i hranu.

„Što je bilo, mladiću? Zašto si se ućutao? Dobro je tamo, kažem ti da jeste. Kuhar, nije mu to pravo prezime, na trenutak mi se učinilo da mi nisi povjerovao da se tako zove. Ranije je, godinama unazad, bio kuhar u Tamarisu, u najvećem i najluksuznijem hotelu na ovom dijelu Jadrana. Onda je nešto pošlo po zlu ... ostalo mu je samo prezime, nadimak, htjedoh reći. Ali ne kuha više. To sada radi njegova supruga Katica“, kratko se nakašljala. „Znaš li da je moj pokojni suprug, pulmolog Branko Brecht, dva puta umro za mnom?“, rekla je nešto što nije imalo nikakavog smisla, ama baš nikakve veze sa onim o čemu smo do malo prije razgovarali.

Sve ovo mi je izgledalo pomalo čudno. Sva ta imena koja sam prvi put čuo, kuhar, i Kuhar, i neočekivana, tajanstvena priča o doktoru Brechtu su me dočekali nespremnog u rano jutro tek načetog ljeta. Ne toliko ona o gazdi Lovru, koliko o njenom preminulom suprugu. Pa tek smo se poznavali deset-petnaest minuta, moguće i čitavih pola sata. Ali, saznaću to već narednih dana, u jednom je bila potpuno u pravu. Hrana je bila odlična, a gazda Lovro je kuvao najbolju kafu koju ću ikada probati. Na moje veliko iznenađenje, imao je jutarnji ritual od kojeg nikada nije odustajao, ustaljenu naviku koja mi se odmah dopala, iako ni sam nisam znao zašto. Pa, ponajmanje sam ja bio neko ko je za sebe mogao reći da je bio naročito uredan čovjek, da je držao do toga da uvijek sve bude na svom mjestu. Svakodnevno je, čim bi prvi sramežljivi sunčevi zraci provirili iznad planinskog zaleđa, prije nego bi se pojavio prvi gost ranoranilac, mijenjao karirane stolnjake. Započeo bi sedmicu sa plavim stolnjacima, dok bi mu se oko vrata šepurila leptir mašna u istoj boji. Sljedećeg dana bi na red došli zeleni. I njih bi ispratila uredno vezana zelena leptir mašna. Srijedom bi stolovi pocrvenjeli. Takve, crvene, kako su ih gosti prepoznavali, čuo bih da komentarišu između sebe danas je srijeda, crveni dan, mada meni nije moglo promaći da su više vukli na bordo, ukrasila bi tamno crvena mašna koja je virila ispod kragne snježnobijele, savršeno ispeglane košulje kratkih rukava. Četvrtak je bio rezervisan za stolnjake od ponedjeljka. I leptir mašna u istoj boji. I opet zeleni, pa oni bordocrveni.

„Onda kad me je prvi put ugledao. Po prvi put kao ženu. Znao me je on i od ranije, još dok sam kao djevojčurak počela provoditi ljeta kod tetke Klare, njegove prve susjede. Ali te godine me je, imala sam tek dvadeset i dvije, prvi put vidio kao ženu. Bio je stariji od mene. Prilično stariji. Cijelih osamnaest godina, i koji mjesec preko. Tog dana je, kada je napokon shvatio da njegova mlada susjeda više ne drži lilihip u ruci, da ne nosi mornarske haljinice, ponavljaće to sve do svoje druge smrti, i meni i drugima, kako je on volio da kaže, umro po prvi put. Ili je, brzo bi se ispravio, bio spreman da umre, ukoliko ne budem njegova. Mladiću, neću te daviti sitnicima. Postala sam njegova. Drugi put je umro kada se vraćao iz Borika, iz sanatorijuma gore u brdima. Jurio je. Nije htio da dozvoli da buket žutih lala, koje je ubrao za svoju Bjanku u bašti ispred bolnice, uvene prije nego se dohvati morskog zraka. Nećeš da me pitaš kako znam. Znam, jednostavno znam. Plava Alfa je skliznula sa puta i završila u duboki ambis. Trebalo im je dva dana da ga izvade. Auto je zauvijek ostao dolje“, rekla je i na trenutak zaćutala. Činilo se da je odlutala, ili da se pokušava nečega sjetiti, ali se ubrzo povratila. Pogledala me je začuđeno. „Od čega ćeš ti uopšte da živiš? Da plaćaš kiriju, hranu, boravak? Ovo nije neko naročito mondensko mjesto, ali ipak su za život, kakav god on bio, potrebni novci. Što ćeš da radiš ovdje? Zaboravila sam da te pitam najvažniju stvar. Od čega?“, upitala je. „Dopašće ti se hrana kod Lovra, ne brini, pa ne zovu ga uzalud Kuhar. Sigurna sam da hoće“, dodala je ne sačekavši odgovor.

„Što ti radiš ovdje, u našem malom ... ma, bolje da krenemo redom, od početka, kako se zoveš? Ja sam Lovro, Lovro Kuhar, drago mi je“, rekao je i pružio mi ruku. Spustio sam kašiku pored tanjira, taman sam bio krenuo da probam gulaš koji je bogovski mirisao, i uzvratio mu ispruženom rukom. Imao je strahovito čvrst stisak. Osjetio sam jaki bol u šaci, ali više nije bilo povratka. Nakon kratkog drmusanja mi je pustio ruku. Prebacio sam kašiku na lijevu stranu tanjira, nisam bio siguran da li ću moći da koristim desnu. Bar ne još neko kratko vrijeme.
„Milan, rekao sam. Milan mi je ime. Biću tu ovog ljeta, pa sam mislio da bih se mogao hraniti u vašem restoranu. Preporučila vas je gospodja Bjanka. Kaže da vas ne zovu Kuhar bez razloga.“ Pogledao me je, uhvatio sam blagi osmijeh na njegovom licu. Baš tako sam zamišljao da treba da izgleda neko ko bi naprečac postao srećan. Brzim pokretom ruke je otresao nevidljivu mrvu sa plavog stolnjaka, okrenuo se, i vojnički uspravno, baš kao da se spremao da drži počasnu stražu ispred Bakingemske palate, uputio prema šanku.

„I, zašto ćutiš? Pitala sam te nešto?“, rekla je.

„A, da. Izvinite, gospođo Bjanka. Ovo je malo previše za mene. Znate, toliko informacija odjednom. Nisam navikao. Što ste ono pitali?“, rekao sam.

Spustio je flašu piva na sto i izvadio otvarač iz zadnjeg džepa crnih pantalona. „Ako ćeš već da se hraniš kod mene, onda je red da popiješ pivo na moj račun“, rekao je i dobroćudno se nasmiješio.

„Pitala sam te što ćeš da radiš ovdje. Kako ćeš da plaćaš stan i hranu? Priznajem, pomalo sam zbunjena. Vidim samo tu gitaru koju si objesio o ramenu, poluprazni vojnički ruksak iz kojeg vire tri-četiri bambus trske, neki štapovi, što li je već to, i ništa više.“ Sve vrijeme smo stajali ispred kamp prikolice, koja je, vjerovao sam, bila parkirana na ovom mjestu još od vremena kada je Alfa završila u dubokoj provaliji, i zauvijek ostala bez dijela koji je zajedno sa njom činio neraskidivu cjelinu. Ovako usamljena, obrasla zelenom travom do drugog gazišta, nije služila ničemu drugom, osim kao privremeni ljetnji smještaj za vagabunda kakav sam bio.

Lovrov sin Ivan je svakog predvečerja štimao gitaru, nanovo postavljao instrumente na improvizovanu drvenu binu, i spremao se da započne svirku čim gosti završe večeru i opuste se uz čašu vina. Repertoar se sastojao od pop-rock noviteta koje bi skidali slušajući strane radio stanice, i nije im se imalo što zamjeriti, makar kad je svirački dio bio u pitanju. Pjevanje je bilo ono čime se nisu mogli naročito pohvaliti. Nisu, istini za volju, ni bili toliko loši vokalno, koliko je engleski jezik, koji je to trebao biti, sudeći po pjesmama koje su izvodili, zvučao potpuno nerazumljivo. No, rijetko je ko tada uopšte znao i riječi engleskog. VIS Samonikli su odrađivali posao najbolje što su znali i umjeli, na opšte zadovoljstvo gostiju blago omamljenih domaćim crnim vinom. Skrunat, malo ribarsko mjesto na obali Jadranskog mora, je živjelo do kasno u noć.

„A, gitara k'o gitara“, rekao sam, „ona rijetko čemu pametnom služi, ne može platiti stan i hranu, ali i te kako može poslužiti da ubije dosadu dugih ljetnjih poslijepodneva, onda kad ne budem imao što da radim. Ili da sebi odsviram uspavanku prije nego utonem u san. Ukoliko vam to ne smeta?“, rekao sam, napravio pauzu, i oslušnuo da li je htjela da nešto kaže, ili je bilo u redu da nastavim. Ćutala je kao zalivena. Bila se pretvorila u uvo. Znao sam, vidjelo se to iz njenog pogleda, da nije bila zadovoljna onim što sam rekao, još uvijek nije čula onaj dio odgovara koji je se najviše ticao. „Ovdje sam da bih radio crteže na mokrom pijesku“, rekao sam. Razrogačila je oči, tek sada joj ništa nije bilo jasno. „Portrete kupača, onih koji to žele, naravno, ali ne samo portrete, njihova tijela dok se izležavaju na plaži, djecu koja se igraju u pijesku, ili da im pomognem da naprave pravi pješčani zamak, ili neku drugu figuru. To je naročito primamljivo za goste, zar ne?“, upitao sam, ali nisam dobio nikakav odgovor. „A, one bambus trske, štapovi, kako ih vi zovete, oni su moje olovke za crtanje po pijesku“.

Tog ljeta su mještani po prvi put vidjeli golu ženu na plaži. Ne baš na onom centralnom dijelu gdje su se svi kupali, više na strani prema brdu, desno od Lovrovog restorana, prema onom dijelu gdje su bijeli kameni obluci stidljivo preuzimali primat nad sitnim morskim pijeskom. Na Milanovom platnu, kako su ribari krišom, uvijek iza mojih leđa, zvali pijesak na kojem sam crtao sve i svašta, i na opšte čuđenje lokalaca uspijevao da potpuno sam pokrijem troškove ljetovanja u Skrunatu. Uradio sam i prvi akt na vlažnom pijesku. Susannu sam zatekao jednog maglovitog jutra u vreći za spavanje, baš na onom dijelu plaže, mjestu gdje sam provodio dane, povremeno svirao gitaru, i strpljivo čekao da me neko od novopridošlih gostiju pozove da uradim portret njihovog djeteta. Mlada Amerikanka je bila moj prvi pravi model za crtež nagog tijela. Zauzela je pozu, baš onako kako sam tražio od nje. Ležala je na pijesku gola kao od majke rođena. Glava joj je bila oslonjena na glatku kamenu ploču, koja se jedva nazirala od duge, crne raspuštene kose. Tijelo gitare je prekrivalo bujne bijele grudi, dok je glavom drvenog instrumenta, onim dijelom gdje se nalaze čivije, pokrila dlakavi trougao koji je poput vlažnog, nabubrelog busena bujao između širom raširenih nogu. Zažalio sam, možda jedini put u životu, što crtež koji sam uradio neću moći odnijeti sa sobom, što će prvi talasi, koji su mi se svakog časa sve više i više približavali iza leđa, ni na trenutak ne pomišljajući da odustanu od namjere koju su imali, zauvijek izbrisati moj prvi pješčani akt.

„Ti misliš da ćeš od šaranja po pijesku moći da preživiš ljeto u Skrunatu? E, baš bih to voljela da vidim. No, đavo odnio i pare, ali zar ti neće biti žao, kakvi god da budu ti tvoji crteži, što nikada nijedan nećeš moći da okačiš o zid, da te, eto, sjeća na jedno ljeto u malom ribarskom selu? Jesi li ikada razmišljao o tome, ili je tebi sasvim svejedno što će se desiti sa tvojim crtežima? A ti odlično znaš što će biti sa njima“, ljutito je završila, ne prestajući da me posmatra još uvijek lijepim očima, koje su nekada davno, prije nego se uopšte zadjevojčila, od goropadne bure koja je zimi duvala u njenom kraju, poprimile nestvarnu tamnoplavu boju mora.

Prišao sam Ivu, bili su spremni da započnu sa prvim blokom pjesama koje su spremili za to veče, i prije nego sam se uputio prema stolu gdje me je čekala nasmijana Susanna, šapnuo mu na uvo nešto što je samo on mogao čuti i razumjeti. Duga, crna raspuštena kosa joj je padala preko naslona stolice u kojoj se bila bezbrižno zavalila. Bordocrveni stolnjaci su se odlično slagali sa njenim blago osunčanim licem. Katica je, udaljena tek nekoliko koraka od šanka, okretala ogromne pljeskavice na užarenom roštilju takvom spretnošću da me je na trenutak podsjetila na nekog lokalnog prvaka u stonom fudbalu. Oh, Susanna, oh don't you cry for me, well I come from Alabama with my banjo on my knee, izlazilo je iz širom otvorenog grla gazdinog sina, uspjevši da čak nadjača i šum talasa sa raščupanim bijelim bradama, koji su se bili opasno primakli malom kamenom parapetu, prijeteći da svakog trenutka zapljusnu goste koji su zauzeli mjesta najbliža moru. „Ooo, hvala ti, ovo je sigurno za mene“, rekla je. Primakla se mojoj stolici, i naočigled svih pristutnih poljubila me pravo u usta. „Divno zvuči, iako pjevaju na tvom jeziku. Ovo je na tvom jeziku, zar ne?“, upitala je. Pokupila je kosu kao da će je vezati u rep, ponovo se zavalila u neudobnu drvenu stolicu, i prebacila je preko naslona.
„Jeste“, rekao sam, „pjevaju na mom jeziku. Ali isto dobro zvuči.“ Ućutala je, netremice je gledala u Samonikli trio, naivno se nadajući da će uspjeti da razumije bar neku riječ.

„Vjerovatno će doći vrijeme kada ću zažaliti, ali sada ne razmišljam o tome. Ovako je lakše. Nisam pretjereno lud za putevima kojima se teže ide. A, za novac ne treba da brinete, imam dovoljno ušteđevine da pokrijem troškove boravka za prvi mjesec. Platiću vam unaprijed, potrebno mi je samo malo vremena da se smjestim“, rekao sam i napokon zakoračio na prvi stepenik, dok sam slobodnom rukom dohvatio metalnu kvaku na uzanim vratima kamp kućice. Moraću da ulazim poprečke, pomislio sam.

Okrenula se čim je prošla pasošku kontrolu, dodirnula usne ispruženom šakom i poslala mi poljubac.

„Doći ćeš!? Obećaj mi još jednom da hoćeš! Mi imamo, tamo odakle sam ja, mnogo veće plaže od one tvoje!“ Još uvijek je stajala na istom mjestu i gledala pravo u mene. Morao sam nešto reći.

„Doći ću, naravno da hoću“, rekao sam. Nisam znao da li sam upravo izgovorio istinu ili laž.

„Kupiću ti bendžo. Pravi pravcati bendžo iz Alabame!“, vikala je i mahala visoko podignutom rukom. Dvije debele, starije žene su je zaklonile i zakoračile prema unutrašnjosti aerodroma. Izgubio sam je iz vida. Više je nisam mogao vidjeti.

„Milane, rekao si da se zoveš Milan“, rekla je gospođa Bjanka. „Mislim da ćemo se dobro slagati. Koliko si rekao da imaš godina? Ili te to nisam pitala?“

„Dvadeset dvije“, rekao sam.

„Isto toliko sam ja imala kad je doktor Brecht prvi put umro za mnom“, prošaputala je i promumljala još nešto što nisam uspio da razumijem.

Unutrašnjost je mirisala na neprovjetrenost. Ali ništa ozbiljno, ništa što otvoreni prozori i slani morski vjetrovi neće moći da rastjeraju za samo nekoliko dana.

auto klime bakovic 1