Iako nisam imao namjeru da o Maradoni pišem u nastavcima (mada ni čitav serijal ne bi bio dovoljan) odlučio sam da na zahtjev iznenađujuće velikog broja ljudi koji su mi pisali napišem još ponešto o ovoj fudbalskoj ikoni XX vijeka, i to sa nekog drugog, ređe sagledavanog stanovišta.
Oni mlađi, koji nisu imali priliku da gledaju Maradonu (a još manje Pelea i sličnu plejadu asova) ne mogu ni da pretpostave razliku između nekadašnjeg romantičarskog i današnjeg industrijskog fudbala, i po tom pitanju su samo nijemi posmatrači, odnosno svjedoci, tj. konzumenti fudbala uglavnom preko tv ekrana ili kroz prizmu kladioničarskog biznisa.
Piše: Saša Stojanović
Fudbal je uvijek bio više od igre, metaforički gledano. Bio je tzv. najvažnija sporedna stvar na svijetu, a danas je i bukvalno više od igre i najvažnija (sporedna) stvar na svijetu. Fudbal je danas sinonim za nekoliko stvari koje uglavnom nemaju veze s fudbalom. Nekad se fudbal igrao zbog publike, za potez više, bio je zabava širokih narodnih masa, bio je dostupan svima i zbog toga toliko voljen i slavljen. Danas, naročito u doba pandemije koronavirusa, fudbal se igra pred praznim tribinama, na praznim stadionima, i to iz ugla istinskog ljubitelja fudbala gubi svaki smisao. No, s druge strane, u igri je ooogroman novac a zna se da on vrti tamo gdje ni burgiji nije dostupno. Današnji fudbaleri su robovi modernog doba, modernog "fudbala", vlasnika klubova, koji su i sami na drugi način zarobljeni u svijetu klađenja, marketinga, tv prava i fudbalskih menadžera. Preteča današnje Lige šampiona bio je Kup šampiona u kome su mogli da igraju samo prvaci nacionalnih prvenstava i svi su bili ravnopravni iz bilo koje zemlje da dolaze. Svako je mogao da pobijedi svakog i svako je imao svoju šansu. Danas je to nezamislivo. Postojao je i Kup kupova, takmičenje koje više ne postoji i u kojem su se takmičili osvajači nacionalnih kupova (ili poraženi u finalu ako je osvajač Kupa bio i prvak države), i Kup UEFA-@, preteča današnje Lige Evrope, u kojem su nastupali klubovi koji su to pravo izborili u zavisnosti od pravila u nacionalnim prvenstvima a koja se uglavnom nisu razlikovala u velikom broju evropskih zemalja. Dakle, klupski prvak Evrope u fudbalu nije mogao biti klub koji nije aktuelni prvak svoje zemlje, što je novim takmičenjem postalo moguće. Tako je ostalo zabilježeno da je beogradska Crvena zvezda poslednji prvak Evrope (ili pretposlednji) po tom, puno realnijem i pravednijem sistemu takmičenja. Ujedno, to je bilo i poslednji put da je neki klub iz jugoistočnog dijela Evrope postao klupski fudbalski prvak Evrope. Onda je glavnu ulogu preuzeo novac tako da je danas velika Barselona prvi put poslala evropski prvak sezonu iza beogradskih crveno-belih, iako je u dotadašnjoj istoriji u svojim redovima imala vrhunskih fudbalera, pa i samog Maradonu!
Od tada, fudbal je pošao nekim drugim putem (praktično stranputicom) i ona romantika s početka priče počela je da blijedi, da se gasi i polako pada u zaborav pred novom dimenzijom fudbalskih vizija (sve)moćnika koji su zasjeli na čelo FIFE i UEFE.
Današnji fudbaleri su atlete, moderni gladijatori, istrenirani borci, trkači za novcem. U fudbalu se okreće ogroman novac koji često dolazi iz nelegalnih tokova. Nevjerovatne su cifre kojima se barata u modernom fudbalu pa čak i za ispodprosječne igrače a kamoli za superzvijezde poput Mesija ili Ronalda.
No, posle dužeg uvoda u pokušaju da novijim generacijama osvijetlim stvari, vraćam se na Maradonu i njegovu vezu sa gore navedenim.
Dijego Armando Maradona rođen je za fudbal, živio je fudbal i umro je od tuge za fudbalom. Prezirao je sve ono što fudbal danas jeste i one koji su ga takvim napravili. Čitavog svog života Maradona se žestoko opirao "vlasnicima fudbala", ljudima iz sijenke koji decenijama povlače konce, javno ih nazivao mafijom i prozivao ih gdje je stigao. I da nije bio "Bog fudbala", samo zbog toga i činjenice da se kroz cijelu karijeru borio protiv nepravde, da nikada nije pristao da igra za najbogatije klubove već ih je prezirao i u susretima protiv njih pružao najbolje partije, svrstava ga na vrh liste najboljih svih vremena. Rano je postao svjestan da na njemu svi žele da zarade a on je, s druge strane, samo želio da igra fudbal. Uprkos prebogatoj karijeri život mu je obilježila čuvena utakmica četvrtfinala SP, 22. juna 1986. protiv Engleske na stadionu "Asteka" u Meksiku, pred 115.000 ljudi. Bilo je to, naravno, zbog epiloga ratnog sukoba između Velike Britanije i Argentine oko Folklandskih ostrva, više od fudbalske utakmice i same igre. Maradona je tu vidio svoju šansu da se "osveti" Ujedinjenom kraljevstvu za svu nepravdu koja je nanesena njegovom narodu. Kao simpatizeru ljevičarskog pokreta kroz fudbal je nastojao da zadaje udarce imperijalizmu iako ih je i sam primao na svakoj utakmici i bio najtučeniji fudbaler svog vremena. Kusturica je pričao nakon susreta sa Maradonom da mu je ovaj pokazivao cjevanice posle toliko godina od okončanja karijere i da su izgledale nenormalno deformisano. Pretpostavljam da si zaista morao imati ogroman motiv da trpiš takvo što za 21 godinu karijere.
No da se vratimo na utakmicu. Imao sam 15 godina i bio sam lud za fudbalom. Pošto naših nije bilo na prvenstvu lako sam odlučio za koga ću navijati. S obzirom da sam kao i većina vršnjaka obožavao Maradonu Argentina je bila logičan izbor. Utakmice se sjećam gotovo besprekorno i osim Maradoninih spektakularnih golova u 51. i 55. minutu moglo bi se reći da je to bila jedna prilično prosječna fudbalska predstava sa puno emotivnog naboja, uglavnom kod argentinskih fudbalera. I tako sve do 81. minuta dok Geri Lineker nije postigao gol za Englesku i smanjio na 2-1. Onda je počela prava utakmica i tih desetak minuta vodio se pravi pravcati (fudbalski) rat. Prštalo je na sve strane. Čim su krenuli sa centra Argentinci su preko jedine izmjene u svojoj ekipi, Tapije (koji je zamijenio Buručagu), pogodili stativu i umjesto sigurne pobjede dozvolili Englezima opsadu svog gola, pod palicom nekadašnjeg superstara Liverpula Džona Barnsa (tada igrača Votforda) koji je u igru ušao u 75 minutu. I umalo "gaučosi" nisu kažnjeni dva minuta prije kraja susreta kada je na centaršut Barnsa jedan argentinski fudbaler Linekeru skinuo loptu bukvalno ispred nosa. Kako god, tu sreću su i zaslužili jer su većim dijelom utakmice bili bolji i konkretniji rival. U polufinalu je sa dva Maradonina gola lako savladana Belgija da bi se u meču za titulu sastali sa tadašnjom Zapadnom Njemačkom, punom asova i pomalo favorizovanom, i u spektakularnoj završnici slavili sa 3-2 i okitili se titulom svjetskog prvaka.
Ovjenčan slavom najboljeg igrača svjetskog prvenstva Maradona je stigao u Napulj kao božanstvo a posle sezone 1986/87 u kojoj je Napoli osvojio svoj prvi skudeto svi su ga gledali kao Boga. Bili su to dani neprolazne slave El Pibea čije su noći počele da ga odvlače na drugu stranu od fudbala.
(nastaviće se)
*******
S obzirom na opštu (zdravstvenu) situaciju, pomalo i psihozu kod većeg dijela stanovništva, fokus je usmjeren prema zdravstvenim ustanovama pa ćemo se ove nedelje baviti učinkom JZU Dom zdravlja Bar u nadi da ćemo nešto pozitivno u skoroj budućnosti moći da čujemo i iz Opšte bolnice u Starom Baru.
JZU Dom zdravlja u Baru prema riječima menadžmenta svoje radne aktivnosti obavlja dobro organizovano i situaciju drži pod kontrolom. Ulaz u Dom zdravlja je isparcelisan na nekoliko punktova kako bi svi zdravstveni osiguranici mogli da bez problema ostvare svoja prava iz oblasti zdravstvene zaštite a da se pritom ne moraju susrećati sa drugim starosnim grupama ili tipovima bolesti, što je za pohvalu.
Za još veću pohvalu je napor direktora Doma zdravlja, dr Purlije, da se posle gotovo 17 godina ponovo otvori zdravstvena ambulanta u MZ Pečurice koja će mještanima omogućiti brži i efikasniji vid zdravstvene zaštite zbog čega su do sada morali da dolaze u Bar. Uz aktivne ambulante u Sutomoru, Virpazaru i Ostrosu naša opština je sada u potpunosti zdravstveno pokrivena sa hroničnom potrebom za stručnim kadrom, naročito nakon odlaska u penziju nekoliko kvaliternih kadrova i najave još nekoliko sličnih. Mali problem predstavlja i trenutni nedostatak vakcine protiv sezonskog gripa, no po najavama iz kadrovski novog Ministarstva zdravlja i taj će problem biti uskoro riješen jer nadležnost (a i odgovornost) je na najvišoj instanci.
U Domu zdravlja su na izmaku kalendarske godine odlučili da nagrade svoje najbolje radnike i najavljuju da će to biti i buduća praksa.
Najbolji u ovoj teškoj 2020. godini po mišljenju kolega su:
Dr Ljiljana Jovićević i Dr Edina Dedeić u kategoriji ljekara, Branka Unkašević i Jasna Lukolić u kategoriji medicinskih sestara, Dragica Lekić u kategoriji nemedicinski kadar, Aleksandar Popović u kategoriji vozača i Vanja Bujisić u kategoriji higijeničarki. Čestitamo!
*******
U samo nekoliko dana dvije dugogodišnje medicinske sestre barskog Doma zdravlja otišle su u zasluženu penziju. Ne bi tu bilo ništa čudno da u pitanju nisu dvije sjajne medicinske sestre, dva profesionalca u svijetu amaterizma koji nas sve više okružuje, a u situaciji u kojoj se trenutno nalazi crnogorsko zdravstvo kojem je sada potreban svaki pouzdan kadar može se smatrati i profesionalnim gubitkom za naš dom zdravlja i pacijente kojima su dugi niz godina bile na usluzi.
U bilo kojem poslu u kojem se radi s ljudima nije lako biti dobar a kamoli među najboljima, tim prije i respekt koji su među sugrađanima zavrijedile nakon godina službe i poštenog i savjesnog rada možda najbolje govori o njima i njihovom odnosu prema poslu i odgovornosti prema pacijentima.
Odjeljenje pedijatrije se pozdravilo sa Mirom Bokan koju su od milošte zvali "mama Mira" jer je majčinski odnos imala i prema najmlađim pacijentima, njihovim roditeljima, pa i samim kolegama, naročito, prilično mlađim. Od kad znam za sebe znam i za Miru, baš kao i brojne generacije iza mene. Uvijek nasmijana, blage naravi i spremna na podršku, lijepu i toplu riječ, ostavila je veliki trag na pedijatriji. Iako joj je u više navrata nuđeno radno mjesto glavne sestre na Pedijatriji nikada nije htjela da izlazi iz domena onog što je najbolje znala da radi, da bude uvijek tu, na raspolaganju djeci u rešavanju njihovih zdravstvenih problema i zbog toga ćemo joj biti uvijek zahvalni. Nije zgoreg podsjetiti da je čitav svoj radni vijek provela u Domu zdravlja Bar čime je svoju odanost ovoj ustanovi dovela do krajnjih granica.
Dobro poznato lice sa Injekcionog, omiljena medicinska sestra "lake ruke", Ševala Dupljak, koja je svojom vedrinom, osmijehom i lijepom riječi dočekivala pacijente, od kojih su mnogi ulazili sa strahom a izlazili sa osmijehom iz doma zdravlja, takođe je otišla u zasluženu penziju. Ševalu znam od malih nogu, radila je dugo u Opštoj bolnici u Starom Baru da bi od 2001. do danas provela u domu zdravlja. Ono što je jednako bitno je činjenica da su ove naše divne sugrađanke svojim primjerom formatirale neke od mlađih kadrova koji će nastaviti praksu koju je njihova generacija svojim djelovanjem i ponašanjem utemeljila. U kolektivu Doma zdravlja ističu da je zadovoljstvo bilo raditi sa njima i da će im puno nedostajati. Ipak slovo zakona se mora poštovati a i zaslužen odmor nakon toliko godina posvećenog rada, stoga je kolektiv Doma zdravlja na prigodan način svoje uvažene kolege ispratio u zasluženu penziju, a i mi, sugrađani, ovim divnim damama želimo da što duže i bez imalo briga uživaju u plodovima svog dugogodišnjeg rada, uz zahvalnost za sve što su nam pružile svih ovih godina.
*******
U petak je u crnogorskom parlamentu izabrana i nova, četrdesetdruga po redu crnogorska vlada. Uprkos opstrukcijama, vlada je prema najavama, ipak izglasana i neka joj bude srećan i uspješan budući rad na dobrobit cijele zemlje i svih njenih građana. Vjerujem da svi želimo i zaslužujemo pristojne i poštene uslove za život i da je dosadašnjoj praksi došao kraj.
Ne mogu da ne pomenem da sam sticajem okolnosti pročitao saopštenje OO DPS-@ Bar a bolje da nisam jer se i posle svega ne mogu načuditi malicioznosti i "strahu" onoga ko je sastavljao ovo maliciozno saopštenje, s obzirom da je nepotpisano. I čudi kako je preksinoć DPS bio "strah za bezbijednost u svojim domovima" a nije ih strah da i posle pada s vlasti i u tehničkom mandatu prave razna nepočinstva, transfere svojih poltrona iz jedne firme u drugu, pripremu prekrajanja izborne volje i novu prekompoziciju mandata na lokalnom nivou. Kako ih nije strah i za nas koji ne mislimo kao oni a isto smo građani ovoga grada, koji nemamo posao ni mogućnost da se zaposlimo. Njihovo neznanje ne opravdava njihov strah. S obzirom da su listom loši ili poslušni đaci neka konsultuju heraldiku pa će saznati da su zastave koje prozivaju njihove države. Ili neka promijene dioptriju. Vrijeme im curi.
*******
Svim sugrađanima koji se bore protiv koronavirusa želim da izađu kao pobjednici i da se zdravi vrate u društveni život a medicinskim radnicima da savjesno i odgovorno obavljaju svoje radne zadatke čuvajući svoje i tuđe zdravlje jednako.