Umjetnik se ne postaje zbog drugih.

Umjetnik je tu zbog sebe i, protiv sebe. Sve drugo, kolektivno, u amfiteatru aplauza, poza i manira - varljivi je dio igre, titula i maski...

Pariske reminiscence Slobodana Boba Slovinića mogu se, na pravi način, doživjeti i tumačiti samo kroz cjelovitost misli i ideja pritajenih u velikom odmotavanju života i djela ovog našeg neumornog stvaraoca.

Likovnim reminiscencama, apstraktnih sadržaja i struktura /„vertikalni-horizonti“ /, kao i zavodljivog kolorita neposrednosti, akvarela i gvaša, nastalim u oktobru 2017. godine, u Cite Internationale des Arts, na desnoj obali Sene, Slobodan Slovinić, tihim glasom posvećenog stvaraoca, sugeriše, da je lična tačka gledišta ona, koja jedino omogućava sagledavanje svijeta u njegovoj istinitosti, i da svaki čovjek, u službi vještine i vrline, ima svoju tačku i misiju istine.

Stvarnost se nudi u vidu bezbrojnih, pojedinačnih perspektiva. Urbani pejzaž, asocijativna forma satkana od suptilnih svijetlo-tamnih gemetrijskih površina, neprekidno uređuje red veličina, a oko budnog umjetnika, stavlja akcente.

Slovinić nam autentičnim likovnim zapisima svjedoči o stvaralačkoj hrabrosti i dužnosti, da, ako želimo da naslutimo i otkrijemo novo, jer ništa ne zahtijeva toliko čistote i energije kao misija promjene starog u novo, moramo prvo izdati ono, već viđeno i u nama privilegovano i upustiti se u avanturu između forme i otvorenosti umjetničkog djela. Sa starim se srijećemo na svakom koraku, ali ono novo, okrenuto životu, možemo prepoznati jedino ukoliko pažljivo i bez prevare osluškujemo svoje srce.

Umjetnik se ne postaje zbog drugih. Umjetnik je tu zbog sebe i, protiv sebe. Sve drugo, kolektivno, u amfiteatru aplauza, poza i manira, varljivi je dio igre, titula i maski. Slobodan Slovinić, jednako, od prve, antejske vezanosti za prirodno okruženje (Intimni ciklus, 1962-1966), preko konstruktivističke strukture (Le corpus, 2008-2015), gdje „...svoj veliki likovni potencijal realizuje kroz psihodelične odbljeske, koji na momente stegnu misao i popune čovjeka prazninom“, do ritmičkih apstrakcija (Pariske reminiscence, 2017), usredsređeno „definiše prostor na, naizgled, jednostavan način, svodeći elemente od kojih gradi sliku na one najnužnije, i izbjegavanjem suvišnog detaljisanja.“

Njegova stvaralačka hronologija je veoma stroga. Svaka godina donosi nešto novo, jer velike ideje, o čemu najbolje svjedoči njegovo djelo, nisu naše, već smo mi njihov plijen. Slovinić ne živi uklopljen u svijet stvari, koje su jednom za svagda definisane. Već u pitanjima o tom svijetu. Sumnja je njegov manir. Njegov život ne protiče u oslanjanju na već postojeće, u kretanjima unutar nesumnjivog, čvrstog, kompaktnog i konačnog svijeta. On, neprekidno, svijet dovodi u pitanje, ne ostavlja ga na miru, već ga analizira, rastavlja, posmatra iznutra, traži njegovu skrivenu pozadinu.

Stvaralac poput Slobodana Boba Slovinića služi kultu bića umjetnosti. On zna da stvari ne postoje u svojoj punoći ukoliko čovjek ne otkrije njihovu čudesnu bit pod koprenom i vidljivom fasadom. Slovinić neprekidno traga za istinom.