Jedan dan i dvije strazburške noći

milan strazbur 1

Dvadesetočlana ekspedicija Košarkaškog kluba “Mornar” otisnula se ka Strazburu, na sedmo kolo FIBA lige šampiona, u ponedjeljak 28. novembra, u 13 časova, ispred dvorane “Topolica”.

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

U ekspediciji su bili igrači, njih dvanaest, zatim šef stručnog štaba, njegov savjetnik, dva pomoćna trenera, fizioterapeut, sportski direktor, portparol i advokat kluba. Vrijedni i racionalni potpredsjednik kluba Đuro Ostojić organizovao je putovanje u dvije avionske ture (Podgorica – Ljubljana i Ljubljana – Cirih) i jednu autobusku (Cirih – Strazbur).

Da u Evropskoj uniji nije baš kao u raju pokazalo se već u avionu slovenačkog “Adriaervejza”, u kojem nam je gratis na raspolaganju bila samo čaša obične vode. Sve ostalo (sendviči, kafe, sokovi...) bilo je papreno skupo. Neko reče: ”Slovenci imaju zato što štede.” Moje je mišljenje da Slovenci štede zato jer sve manje imaju.

Uglavnom, sa dvije čaše vode u stomaku krenuli smo autobusom ka Strazburu, preko raskošno osvijetljenog Bazela. Pajo je, iskusno, ponio nekoliko sendviča sa domaćom pršutom i bjeliški vispreno ih prenio preko pola Evropske unije. Ostali su (dostojanstveno) odbili da ih sa njim podijele govoreći: “Vidjećemo kako će ti biti kad ožedniš!”

Uslijedila je replika: “Bolje sit i žedan, nego i gladan i žedan”.

Dakle, u takvom, neobaveznom ćaskanju, uz brdo smijeha, tačno u 19,59 ušli smo u Fransusku iz Švajcarske. To nam je posvjedočila, može se reći, neugledna tabla pored puta. Nigdje carine i carinika.

Poslije dva i po sata vožnje od Ciriha stigli smo u hotel “Merkur”, u Strazburu, gradu sa oko 270 hiljada stanovnika. Bilo je tek toliko vremena da ostavimo stvari po sobama i sjurimo se na večeru. Negdje oko ponoći počeli smo da se razilazimo. Na nesreću, zaboravio sam broj svoje sobe (307), pa sam karticu uporno ubacivao u sobu 317, a onda krenuo redom. Taman kad sam pomislio: ”Dobro je, niko me ne vidi”, naišla su braća Pavićević. Obećali su da nikome neće govoriti o mojim noćnim tumaranjima od sobe do sobe... Međutim, a zora, stigla mi je poruka preko vajbera iz Bara: ”Koji ti je broj sobe?”
Nakon doručka igrači su otišli na trening. Dvorana se nalazi prekoputa Evropskog parlamenta.

U Strazburu je i sjedište Savjeta Evrope, međunarodne organizacije koja okuplja 48 država članica, kao i Evropskog suda za ljudska prava. Znate ono: “Ćeraćemo se do Strazbura!“ Ne znam da li je bilo koja odluka suda u Strazburu, kad je građanin Crne Gore u pitanju, sprovedena u djelo, ali nema toga ko nije makar jednom zaprijetio Strazburom.

Dozvoljavam da sam neobaviješten i da je neko preko Strazbura došao do pravde, mislim, ne samo na papiru.

Bio je divan dan pa sam taj sat koliko su igrači bili na treningu proveo u šetnji obalom rijeke Il, pritoke Rajne, od zgrade Evropskog parlamenta do Bogorodične katedrale, gotičke arhitekture, građene od 1176. do 1439. godine (inače, Strazbur je dobio nadimak „grad hiljadu crkava“, zbog svojih mnogobrojnih crkava, hramova i sinagoga).

Išao sam sve vrijeme po tepihu od opalog lišća, svuda su se prelivale jesenje boje i sve je djelovalo idilično, kao iz bukvara. Istočni dio gradskog područja, sastoji se od više ostrva koje stvaraju rukavci Rajne koji se spajaju sa Ilom. A Il okružuje sa svih strana stari dio grada. Krstarenje brodom rijekom Il, koja je ponegdje veoma uska pa liči na kanal, bilo je najveći doživljaj na ovom putovanju. Sa mnom je bio Aleksandar Mitrović, pomoćni trener Mornara, ostali su se zabavili kupovinom obuće. To krstarenje košta 12,5 evra i prilično je jeftino u odnosu na ostale cijene u Strazburu. Traje 70 minuta i na dlanu su vam sve znamenitosti ovog drevnog grada.

Uveče sam još jednom obišao stari grad, htio sam da vidim kako izgleda noću. Na mostu koji do njega vodi pretresli su me policajci, uostalom, kao i sve druge. U Francuskoj je još uvijek na snazi vanredno stanje i na ulicama gradova ima dosta policajaca sa takozvanim dugim naoružanjem. Noću Starzbur blješti i sav je u znaku Božića i Nove godine. Kupio sam omiljene magnete i dva ukrasa za jelku, nešto slatkiša i vratio se u hotel kako bih sa ekipom otišao na utakmicu koja je počinjala u 20,30 časova.

Meč je završen ubjedljivim porazom Mornara, ali s obzirom na snagu ekipa i atmosferu u dvorani drugačije nije ni moglo da bude. Utakmica je bila istinski sportski praznik. Čitave porodice su došle da posmatraju “Mornar Bar” kako je stalno ponavljao oficijelni spiker i navijaju zdušno za svoje ljubimce. Bučno je proslavljan svaki koš Strazbura, uz francusku, ali i popularnu rusku i grčku muziku. U holovima dvorane svuda unaokolo bili su improvizovani barovi gdje su ljubazne djevojke prodavale piće i čuvena francuska peciva, sa kroasanima u raznim varijantama.

Ipak, poslije poraza od 30 i kusur poena razlike, dobra atmosfera u barskoj ekspediciji je, razumljivo, splasnula, uz opšti zaključak da Mornar, bez obzira na spektakularni rezultat koji je ostvario u protekloj sezoni iz malog Bara, mora još mnogo da poradi na svim poljima da bi dostigao jedan Strazbur ili Tenerife.
U povratku, od Strazbura do Ciriha vozili smo se sat duže nego u dolasku. Kako? Ne zna se, nije znao da nam objasni ni šofer, inače, Bugarin. Ostalo je sve bilo isto, pa i one dvije čaše vode u dva aviona.

Iz Bara smo na dalek put u Francusku krenuli u ponedjeljak, u 13 časova, a vratili smo se u srijedu, u 14 časova. Dakle, bili smo otsutni od kuće samo 49 sati, a imali smo osjećaj da smo proveli van Bara makar pet dana. Izgleda da je stvarno istina da samo putovanja zaustavljaju vrijeme.

milan strazbur

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

reklama

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar