Luda Đurđa

Labud taga

Jednom prilikom došle sestre mog pokojnog kuma Rajka Šćepanovića, sa njegovom suprugom kod mene u goste. I poče se priča...

Piše: Labud N. Lončar

„Znaš li Labude da je u našem mjestu postojao jedan bor? Visok preko pedeset metara. Sa bilo koje strane sela da pogledaš vidiš ga. Lijep! A i star! Oko njega se selo okupljalo na dogovore i slično. I jednog dana luda Đurđa uze sjekiru i pođe put bora. Vuče po zemlji sjekiru i mrmlja. Cijelo selo gleda. Dođe ona do njega i tuc, tuc... cijeli dan... pred kraj dana pade bor! I niko se više ne sjeća lijepog i visokog bora oko koga su se okupljali ali se svako sjeća lude Đurđe! One koja je nešto tako lijepo srušila i uništila a dok su svi ostali gledali i iščekivali šta će bit! Nema više bora, nema više lude Đurđe ali je ostao vječni stid kod onih koji su sve to gledali i ćutali!“

*

Cakan – Brat! Tako ga svi u Baru zovu i  svako zna. Suvišno je objašnjavat ko je i šta je. Svako ga zna. Ono što želim reći je to da je Cakan jedini od svih javnih ličnosti ili političara Bara, i šire, jedini prepoznao ono što „Nekazano“ radi. I obećao pomoć. Do sada nije nikoga slagao. Nekoliko dan prije 64. Sajma knjiga u Beogradu nađosmo se da popijemo kafu i popričamo. Ja mu usput rekoh da idemo u Beograd na sajam da izložimo i prezentujemo svoje knjige. On se ljutnu! „Pa što mi nijesi to ranije rekao? Dolazim zbog vas na sajam i da vas obiđem!“ Povjerovah mu, jer šta god je do sada obećao nije slagao, da ja znam, i nije me iznenadio kada je na gostovanju kod Marića na televiziji „Happy „ govorio o Nekazanom i ostalim stvaraocima Bara. O njemu za sada toliko.

*

A Sajam! Onom ko nije bio na sajmu teško je dočarati događaj i atmosferu! Sajam knjiga. Nevjerovatan osjećaj naći se među toliko miliona knjiga. Sve nadohvat ruke. Mirišu još uvijek na farbu. Mame. A para u džepu malo i slabo se prodaju. I naše udruženje izlagalo svoje knjige. Dočekali su nas i došli na štand mnogi naši članovi i prijatelji iz Beograda i ostalih gradova Srbije. Prezadovoljni!
U septembru i oktobru mi, iz Nekazanog, nijesmo imali nekih posebnih aktivnosti ali smo marljivo radili i rezultat toga je deset objavljenih knjiga i jedan časopis, koje smo prezentovali na Sajmu. Da napomenem da su u pripremi za štampu još tri knjige i časopis za Haiku.
Prezentacije naših izdanja, u Baru, tek slijede.

*

U sklopu rada sa mladima ne krijemo zadovoljstvo sa objavljenom knjigom mladog pjesnika Danila Pečurice. Sa njim smo strpljivo radili skoro tri godine i rezultat je odlična knjiga „Kometa tuge“. Sinoć je sala u Dvorcu kralja Nikole bila, bukvalno, tijesna da primi sve goste na promociji pomenute knjige ovog mladog stvaraoca. Imali smo i gošću iz Beograda, iz Udruženja književnika Srbije, pjesnikinju Grozdanu Lučić Lalić. Pored riječi o mladom Danilu i pripremama za štampu njegove knjige gosti su imali jedinstvenu priliku da čuju novost da udruženje „Nekazano“ potpisuje Memorandum o saradnji sa UKS, to je već uradilo sa „Struškim književnim susretima“ i njihovim udruženjem „Bran“!
Zadovoljni, zašto bi krili!

*

Uskoro me očekuje put u Sjevernu Makedoniju na 46. „Karamanove susrete“. Poseban motiv za moje učešće na tim susretima pored uspostavljanje saradnje sa pjesnicima i piscima Sjeverne Makedonije je, nadam se, suret sa Horhe Husto Padronom (Justo Jorge Padrón) i uručivanje ispred udruženja “Nekazano” poziv njemu da dođe i posjeti naš Bar! Da bude naš gost! Bit će to praznik za naš grad! Jer Bar zaslužuje samo najbolje!

*

I na kraju... sjedimo neki dan u kafani i pričamo o našim narodnim običajima i tradiciji. Dođoše na rad između ostalog i sahrane. I savremeni načini sahranjivanja. Kapele i sl... jednoglasna ocena je da je barska kapela najljepša u Crnoj Gori. I kako su sva Gradska groblja u Crnoj Gori mala i kako je veliki problem proširenja istih. A, umire se...
I tako.. dođoše na red i “Lelekači”! Nestaje ih. Nešto ih “isključuje” iz tradicije. Nema više ni dvorenja pokojnika. Niko više ne dvori pokojnike. I riječ, po riječ dođosmo do toga ko je u kom gradu bio dobar lelekač. Nekako se ni sahrane nijesu smatrale dobrim ako oni nebi zalelekali. Lelekali su se dobri i pošteni, zaslužni ljudi!
I po običaju, neda meni neki đavo mira pa ja svog prijatelja Rajka Kljajića pitam: “ A, kako su lelekali loše ljude, varalice, one koji panjkaju, koji lupežaju?”
On mi kao iz topa odgovara, da je pitao jednog starog i čuvenog lelekača za taj slučaj i on mu je rekao da su se i takvi shodno običajima morali odlelekat, zbog porodice, a da i za to postoji način kako odlelekati.
Kako?
Obično bi se na početku govora samo reklo: “Druže, svoga društva..”

*
I tako...neki su živi a kao da su mrtvi. Pa njima jednostavne riječi:
“Druže, svoga društva!”

auto klime bakovic 1

allegra

opstina bar

Cerovo

turisticka organizacija bar

enza home

vodovod bar

komunalno

regionalni vodovod novi

luka bar

AD Marina Logo

stara carsija

reklama

ave tours

fpep vertical

Klime Baković

djokic

Logo MPF

tobar