Od kada nisam napisao priču...

Bijaše li to u jednoj australiskoj luci, u lokalu što mirisaše na vruća piva i začine čudnih mirisa, na svinjsku kožu lijepo graviranu i ovčije meso...Više se i ne sjećam...

Šetao sam pješčanom obalom Sidneja, vjerujući da sam umro iskrcavši se na kontinent koji me je uvjek podsjećao,gledajući ga na zemljopisnoj karti, (neka mi čitaoc oprosti na ovoj banalnoj usporedbi) na grubo klesana muda u kamenu...

Pjeskovite obale i čudno rastinje koje mjestimično raste bez nekog reda kako i priliči divljini i iz kojeg očekujete da će svakog časa iskočiti neka priobalna neman, kojoj je bog dao da može i na kopnu i u moru, pa Vas odvuče...
Nego radije bih se vratio onom početku koji glasi OD KADA NISAM NAPISAO PRIČU...

Više se i ne sjećam, ali tako oko mene ponekad uspomene lebde kao kovitlac brojeva i slova, hologramski simboli, kao predmeti u vašoj kuhinji koje u vazduhu drži zao duh, ako vjerujete u duhove, naravno!
Slike se kristalno čiste pojave, kao da to nije bilo nekada davno, već se upravo dešava. Bljesnu ujutro dok se umivam, a ja (kao i tada kada su se dešavale), nemoćno sliježem ramenima, ne mogavši da izmjenim bar mikronski dio redoslijeda, pa brzo obrišem lice poluprljavim peškirom, jer sam toliko lijen da mi teško pada da ga okrenem na onu čistiju stranu, a kamo li zamjenim čistim.
Nego da ne zaboravim, o onim uspomenama i pisanju, pisao bih ja odavno o njima, ali mi je redosljed danas poslije dvije decenije nesiguran, klimav, pa me je strah da prema nekom liku, a nema ih puno ispadnem nekorektan.

...Bio jedan vratar, što je cijepao tikete na ulazu u bioskopu, pa bi desetak minuta poslije početka projekcije, puštao unutra one što nisu imali novaca za kartu, uglavnom troje, četvero nas. Recimo mene i moju djevojku koji bi posramljeni i pokisli spuštenih glava prošli pored vratara i sjeli na ledeno stepenište pa gledali Bogarta kako puši i pije (a da se nikako ne opije) i ima crnca koji svira klavir i zove se Sem i Bogart mu lijepo kaže PLAY TO GAME SAM, a mnogo godina kasnije u jednoj filmskoj publikaciji sam pročitao da se Bogart kleo u sve da nikada nije izgovorio tu rečenicu tokom snimanja filma, dobro, to je manje važno. Kraj filma svi znate...Naravno, to su bile godine kada je ova zlehuda nacija plakala na dan Titove smrti i na kraj tužnih filmova, kasnije su nam suze presahle...

Pribijeni jedno uz drugo, pokisli, kako već pomenuh, plakali smo u mraku, dok je kaleidoskop kino projektora davao završnu scenu....
Sjutra dan sam je čekao, jesam li pomenuo da se zvala Suzana...

Vjerovatno nisam, ili jesam, to je manje važno. Popili smo po jedan dec crnog vina, današnja omladina jede hamburgere, mi smo umjesto toga u to vrijeme pili crno, umjesto doručka i slušali DOORS, HENDRIXA, I BOG ME UBIO AKO SE SJEĆAM, U PAUZAMA BOB DYLAN, a školske knjige smo odmah prodavali, čim bi ih kupili.
Cigareta je bilo svugdje, skupiš pet, šest opušaka, napuniš trščanu lulu duvanom iz tih opušaka i pušiš dok ti ne navru suze, dok ne iskašlješ pluća! Zlatne godine!
...i da ne dužim, jer mrzim da dužim, jer su me uvjek nervirali oni beskrajni tomovi ruskih klasika, od kojih bih nakon čitanja postajao agresivan i izbjegavao čak i najbolje drugove, već bih se dokopao neke kafane na priferiji Bara, koju je Gospod zaboravio od kako se Noje nasukao na Ararat i popio bih jednu čašu crnog, što mi je bilo dovoljno, za te godine.
Zabog tog neću da drvim

Sve što sam do sad zapisao je ustvari zli put, usud do 1985. godine, sve ovo do sad je je brzi autoportret mene nekadašnjeg, koji je već postao srednjoškolski hipi i nadasve budala, koja je redovno padao sa svih vrsta motorcikla, domaće i strane radinosti i koji je nosio džepno izdanje izabranih Lorkinih pjesama u zadnjem džepu leviski. Učio ih napamet i recitovao samom sebi pred ogledalom u wc-u, dok bi pola kuće mahnitalo iza vrata mučeni velikim i malim nuždama...

Bjaše to vrjeme kada si samo u dva slučaja mogao da uloviš žensku, ili da si fini picnuti momak pun para, ili da si krajnje neobičan i zbunjujuć.
Ja sam nosio košulju s resama od jelenske kože, leviske i kaubojke. Nosio sam i minjđušu, kada je to bio tabu u gradu Baru, mora da su svi vjerovali da u onoj luli pušim hašiš. E samo da su znali istinu o opušcima, moj renome bi otišao u kurac!

Dobro je, izgurao sam nekako do 1985. godine, kada je otac počeo da mi kupuje drinu bez filtera, mada sam onu lulu na kožnoj uzici nosio za svaki sliučaj!
Prava indijanska lula, koliko su mi samo barski hipici nudili za nju, a ja je nisam prodavao. TO NIJE LULA TO JE KALUMET MIRA I SPOKOJA . Crknite!
Jebeš lulu, prošlo je, možda jednom počnem da ih proizvodim na veliko i prodajem hašišarima. Možda...kada ostarim, pa ih ukrasim raznobojnim percima ptica...
Neka! Za to ima vremena, jer gospod zna ko vara na kartama, a ko ne!
...1985. godine, isti gospod iz prethodne rečenice, isuši Etiopiju.Udarila glad, umiru djeca starci. Muzičari pomahnitali, skupljaju pomoć, cio svijet pomaže!
Ja sam o Etiopiji znao da je nekada njome vladao Hajle Selasije i da se negdje po Etiopiji krije zavjetni kovčeg, strogi i opaki monasi ga čuvaju podjednako gladni kao i siti od pohlepnih znatiželjnika!
I naravno sa članaka i fotografija iz žute štampe i brzih scena koje su prenosile TV stanice u kojima majka djetetu otima zalogaj ko ti zna čega! Te se slike ne zaboravljaju, jer bi od takvih stvari povratio i Lektor Hanibal.
1985. Kada su meteori parali nebom kao nijedne godine, kao kad dječija ruka sa olovkom jednim potezom predje preko praznog papira i završi negdje u dnu... dnu čega?
Komete odlaze u dnu jednog dječijeg poteza, gromoglasno gdje završavaju znani i neznani svemiri dječjih snova .

Plakali smo nas pet šest drugara gledajući nemoćno u TV, a ja stari indijanac iz Hopi plemena u tijelu preostalog Turčina na ovim prostorima, počeh da im objašnjavam da nije sve izgubljeno i da ipak mi odavde POSEBNIM RITUALOM prizivanja kiše možemo da spasemo Etiopiju, u što su mi drugari povjerovali.

Objasnio sam im kako da izrade MOLITVENE KACINE, figure boga oblaka i da svako od njih mora da razmišlja u toku izrade figura o vodi. Poslušali su me.

Objasnio sam im da će gospodar oblaka u tom slučaju uslišiti naše molitve šaljući JAKOG ČOVJEKA, ali da ga mi moramo prizvati milovanjem KACINA sa perjem ptica vodenjarki. Poslušali su me!
I ne za dugo iskrsao je jaki čovjek po imenu Bob Geldof, Irac sa pjesmom koja je nahranila Etiopiju i naša srca. To je bio Live Aid i njegov gest su propratile sve ostale zemlje svijeta.
Sveštenici su i siti čuvali jednakom strogošću zavjetni kovčeg, a nakon 1985. godine sve je postalo drugačije. U očima mojih drugova bio sam macho man i šaman koji je napravio čudo...

Oni svoje kacine čuvaju i dan danas, a ja sam moju, kada se sve završilo razdvojio na četiri dijela. Jedan dio sam spalio, jedan zakopao u zemlju, jedan bacio u rijeku a jedan za vrijeme tramuntane bacio u noć, nikada nije pala na zemlju. Pero vodoperke sam stavio u jedno gnijezdo i nikada više nisam pokušao da spasem svijet, jer nakon 1985. godine svijet je postao nešto nepodnošljivo i ne vrijedno spasavanja...

piše: Senad M.Karađuzović