Vraćajući se skoro sa otvaranja izložbe barskih slikara a ponešen nekom unutrašnjom inspiracijom, kao i prelijepim zalaskom sunca koji je najavljivao lijepo vrijeme lagano sam se vraćao kući.
PIŠE: Labud LONČAR
Negdje između Doma Revolucije i SUP -a primijetih mladu ženu kako vodi pored sebe dvije plavuškaste djevojčice. Kad sam bio negdje u liniji sa njima čujem kako jedna od njih reče:
- „Majko, poljubi me da prođe..“
Majka se sagnu i poljubi je u glavicu.
Smijeh!
I nekako ta jednostavna rečenica malenog djeteta izazva u meni sijaset osjećanja.
Naravno, pozitivnih.
Vjera u majku, majčinu ljubav i moć da majka poljubcem izliječi bol nešto je iskonsko i usađeno svima nama u krvi.
Majka, stvoriteljica, darovateljka života, ona koja nas je svojim mlijekom zadojila, prva i zadnja učiteljica u životu.
Majka, ona koja nas je uvijek čekala i koja nas uvijek čeka. Ona na koju često zaboravljamo i tek kad bez nje ostanemo shvatimo šta je bila Majka!
I zato draga djeco, ne stidite se! Ljubite svoje majke kao što one ljube vas.
Nazovite ih.
Pošaljite im neku sliku sa putovanja koje vam je ona omogućila.
Jer na kraju svakog putovanja kući vas čeka Majka!
Očevi su drugo, o njima ćemo drugi put!
Očevi umiju da trpe i toliko za sada o njima.
*
Zaboravio bih ja ovaj događaj sa malom plavušastom djevojčicom i njenom majkom ali sad neki dan uključih TV i gledam, slušam.. ne mogu da vjerujem!
Majka je bacila svoje malo dijete u Plavu, u Plavsku rijeku.
Bacila je u hladnu rijeku dijete koje je rodila! Podojila svojim mlijekom!
Za tijelom se traga. Tijelo su našli...
I sva tuga, jad i čemer ovoga svijeta skupi mi se u stomak.
Majka!
Ona koja je trebala da ljubi da prođe Bol!
Odlučila je da je njenom djetetu bolje u hladnoj Plavskoj rijeci!
Ne osuđujem samo...
Mir ti Božji, nevino dijete!
Mogu samo da ćutim i molim se za tvoju nevinu, djetinju dušu!
**
Svakog dana pođem na plažu. Voda nosi, voda liječi mnogo toga. Ili ublažava. Voda pomaže. Navodi na razmišljanje.. dok predvečernje sunce miluje lice.
Kao majka, stvoriteljica života!
Neka lijepa ženska i muška djeca preplanula i nasmijana izlaze iz vode. I nekako se zapitaš kako bi bilo da si se rodio na drugom mjestu? Da te rodila neka druga majka?
A onda neko malo gologuzo stvorenje protrči put vode i nevješto pokušava baciti kamen u more.
I milo ti.. vjeruješ u Život i Djecu!
***
Neki drugi put ću vam pričati neke druge priče.. Danas ne mogu.. Danas uz kafu se sjetite svojih majki i nazovite ih. Kažite im da ih volite. Da vam nedostaju. Meni i mnogima drugima drugima ostaje samo da pođemo u Hram i zapalimo svijeće za svoje Majke.
I nekako sam zahvalan onoj maloj plavokosoj djevojčici kojoj ne znam ime na njenim riječima koje su pomjerile moj unutrašnji Kosmos i umjesto riječi samo u suton pogledam u sunce koje me miluje i padnu mi na pamet riječi
- „Majko, poljubi me da prođe..“
I sunce zađe.....
