Prije pet godina u ovo vrijeme prvi put sam se, pun entuzijazma i poleta, u izvjesnom smislu, politički angažovao. Bio sam u opštinskom izbornom štabu predsjedničkog kandidata Miodraga Lekića. On je tada u Baru dobio 9.981 glas, a njegov protivkandidat Filip Vujanović 8.862 glasa.
Sad ne znam ni da li ću izlaziti na predsjedničke izbore.
PIŠE: Milan VUJOVIĆ
Šta li bi danas rekao na sankcije i protjerivanje ruskog diplomate stari Niko Šaban?
Onomad, kad su ga italijanski okupatori, na Ljubotinju, pitali da li je komunista, on je odgovorio da nije. Plašeći se, međutim, da je što nedolično rekao, dodao je: "Ali, svi smo mi za Rusiju!"
Ova vlast ostaće upamćena iz raznih razloga, a zasigurno i zbog toga što je viševjekovne, dobre odnose Crne Gore i Rusije narušila i dovela na niske grane.
* * *
Otišao je tiho, kako je i živio u posljednje vrijeme, moj ujak Baro Radunović. Otac mu je, pored ostalog, ostavio i breme koje nije bilo lako nositi: sin popa Pavla. Svaki njegov postupak posmatran je kroz posebnu prizmu, jer bio je sin znamenitog protojereja stavrofora barskog Pavla Radunovića, koji je u mnogo čemu zadužio Bar i Barane, a najviše po tome što je u vremenu zla činio dobro.
* * *
Nedavno mi je do ruke došla moja sveska za pismene zadatke iz srpskohrvatskog jezika iz trećeg razreda Gimnazije.
Sa velikom pažnjom i tremom, kao da ću ponovo da dobijem ocjenu, čitao sam svoje "rane radove".
Ne znam zbog čega nam te sveske nisu davali "u trajno vlasništvo" na kraju školske godine, odnosno sve zajedno poslije mature, nego negdje sakupljaju prašinu sa izgledima da ih pojedu moljci ili, jednom, odnesu komunalci.
A, bilo bi lijepo vratiti se u te dane i te godine...
* * *
Sajtu www.futureme.org možete da pošaljete pismo i, uz svoje podatke, navedete kad želite da vam to pismo stigne nazad - za jednu, pet, deset ili više godina. U djetinstvu i ranoj mladosti maštali smo o budućnosti, zamišljali sebe u njoj i navijali da što prije stigne. Sad želimo da vrijeme što sporije prolazi...
Ali, evo prilike da izmaštate svoje buduće dane i kroz, recimo, dvadeset godina otkrijete šta se od svega ostvarilo. Istovremeno, iz prve ruke podsjetićete se kako je nekad bilo.
Oni koji su ovih dana dobili pisma bili su iznenađeni, jer su na njih zaboravili; bilo im je neobično, ali, kažu, i veoma zanimljivo.
* * *
I kad smo kod pisama...
Često sam recitovao nježno, ljubavno pismo Iva Lola Ribara upućeno njegovoj vjerenici Slobodi Trajković. Pismo počinje: "Najdraža, jedina moja, pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam - optimista sam, kao i uvijek! - da te ono nikada neće stići, već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno..."
Sloboda Trajković je, zajedno sa svojom porodicom, ugušena u gasnoj komori, u logoru na Banjici, 9. maja 1942. i pismo nikad nije dobila, a Ivo Lola Ribar je poginuo 27. novembra 1943. na Glamočkom polju. Ona je imala 23 godine, on 27.
- E, moj tata - rekla mi je najmlađa kćerka, kad sam joj prije neki dan, dok smo šetali, na njenu zainteresovanost, kazao nekoliko stihova iz Lolinog pisma koje je, inače, u muziku pretočio Kornelije Kovač - odavno više niko ne piše pisma, a kad bi neki mladić počeo telefonsku poruku djevojci sa: "Najdraža..." svi bi ga ismijali...
* * *
Ispred pješačkog prelaza kod Tri kule postavljeni su "ležeći policajci". Kako po toj "zebri" makar dva puta dnevno koračam, uvjerio sam se u gotovo nevjerovatnu paradoksalnost - pješaci su sada više ugroženi nego ranije. Vozači, naime, zastanu pred preprekom i kad je pređu odmah daju gas, jer više vode računa o svom vozilu nego o pješacima.
* * *
Proljeće se ušunjalo u Bar kao nepozvan gost. Niko na njega ne obraća pažnju, a ono strpljivo čeka da vrijeme učini svoje.
Uskoro ćemo opet moći da ispijamo kafu na obali i uživamo u našoj najvećoj privilegiji - u pogledu na hipnotišući ritam talasa i njihovu vječitu igru sa suncem...
