Tog petka, 23. februara, jednog mekog dana, bez kiše i vjetra, dok je jugo raznosio tugu svuda unaokolo, bio sam, što bi rekao Andrić, "srećan opojnom srećom do nesvijesti".

PIŠE: Milan VUJOVIĆ

Izašao sam iz kuće poslije petnaest dana i nesigurno koračao dobro poznatim ulicama. Ali, kao da sam bio među tuđim svijetom. Šetao sam nekoliko minuta, a nijedno "dobar dan" nisam čuo niti uputio. Pomislio sam: "Brzo li me zaboravi ovaj grad" i preusmjerio korak ka "Optici Rakočević" u kojoj sam proveo pola svog vijeka. Ako optika ne bude na svom mjestu biće da sam u "Zoni sumraka".
Gluvarenje ispred optike i susjednog kafića "Bracera" nekad mi je, u trenucima griže savjesti, izgledalo kao silno gubljenje vremena. Sad mi je stalno ista priča o politici i sportu, koju nikad ne dovodimo do bilo kakvog suvislog zaključka, djelovala kao najljepša melodija.
Zapravo, nisam se previše uključivao u raspravu jer mi se kroz glavu motala samo jedna misao: "Ozdravio sam!"
A do prije pet dana mislio sam da nikad neću ozdraviti, niti ću više ikad sa slašću popiti čašu vode i okusiti hranu. Grip i temperatura iznad 39 stepeni prošli su kroz mene, lako kao sjeverni vjetar kroz Bar. Pošto nisu naišli ni na kakav otpor, ostavili su pustoš.
Za petnaest dana nisam podigao ništa teže od daljinskog i toplomjera. Nijednom nisam ni pomislio na sve "silne obaveze" koje su me čekale.
Jeste da je postalo fraza, ali je to i svevremena istina: zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu - da ozdravi!
Ne vjerujem da će me iduća zima dočekati nevakcinisanog od gripa.

* * *

Mi se samo prvi put snebivamo i teško nakanimo da izmjerimo temperaturu, a onda je mjerimo svakih pola sata.

* * *

- 'Ajde, siđi, dolazim za tebe kolima, idemo na kafu.
- Ne mogu imam grip, ležim.
- Biću ispred tvoje zgrade za pet minuta.
- Čuješ li da imam grip i visoku temperaturu, polomljen sam.
- Ma, samo deset minuta i vraćam te kolima ispred zgrade.
U Crnoj Gori niko nikog ne sluša, a i ako sluša - ne čuje.

* * *

Dok sam bio "bolani Dojčin" dva događaja obilježla su regionalnu medijsku scenu, smrt Glogovca i boravak Vučića u Zagrebu. I pomno sam ih pratio.
I Srbiju i Crnu Goru mogu da ujedine samo neka velika prirodna nesreća ili neka velika tuga. A smrt Nebojše Glogovca rastužila je svakog ko je vidio makar jedan njegov film. Jer, stvarno je zaslužio ono "veliki glumac", iako nije napunio ni 49 godina.
Odobravajući svaki gest i svaku riječ A. Vučića u Hrvatskoj nisam mogao da se otmem utisku da Srbija, napokon, ima lidera koji je sazrio u pravog državnika, da služi na ponos naciji.
A onda se vratio u Beograd, u "Ćirilicu"...

* * *

Ima jedna televizija koja lakše i brže razrješava ljude grijeha nego bilo koja vjerska zajednica, mada joj to nije namjera, naprotiv. Ali, dovoljno je da se ta TV, u svom stilu, obruši na nekog pa da tome i ne treba ispovijedanje kod nadležnog duhovnog oca - odmah je očišćen od svakog eventualnog grijeha. Sjetite se samo kako je bilo sa Milkom Lj. i Bosom T, e sad se, čini se, dešava nešto slično sa A. Kadijom i V. Mićunovićem.

* * *

Neki Barani pate od sindroma koji njihovi sugrađani zovu "ne umiju da se jave". A ako vam se danas lijepo jave, ne znači da će i sjutra. I onda vi mozgate: "Što lanuh, zaboga, te se čovjek uvrijedi?"
Odgovor je jednostavan i nema veze s vama: takav mu je manir, odnosno način ponašanja.