Svaki put bih zaboravio , uvijek se na kopnu negdje žuri. Ostati će mi sad sa mnom dok sam živ to što joj nisam pročitao ovu priču. Njena je bila. Dok je bila u snazi, grad joj se klanjao. Često puta sam joj znao reći ”daj molim te da ti bacim mobitel na ulicu i da popricamo normalno”. Prvu godinu doma još i još da bi se neko javio od njenih " silnih i velikih prijatelja ".Teški okus pelina.Počivaj mi u miru, zaslužila si odavno. Gospodin Bog podario te vjecnim mirom.

Piše: capt.Marijan-Maro Brajac

Sve što treba da se desi, desiti će se kakvi god bili vaši napori da to spriječite.
Sve što ne treba da se desi, desiti se neće, kakvi god bili vaši napori da to postignete
Ramana Maharaši ( *1879 + 1950. Indijski filozof )
“Pensylvania Avenue” – zovu je prvom američkom ulicom. Spaja “ White House “ i “ Capitol “ u Wahington-u. Na broju 601 prvi put je javno odsvirana američka himna “ Star banngled banner”. Ne znam koliko amerikanaca danas zna da je njihova himna napisana na jednom ratnom brodu. Bilo je to 1814 na HMS Minden. Brod je bio sagrađen u Indiji, u Bombay.
***
Ulazeći u prirodnu baju dobro zaštićenu sa 7 otoka, portugalac Francisko Almeida krstio je zaljev imenom “ Bom Bahia “ - Dobar zaljev. Englezi su uzeli 1660 godine Indiju i Bombay. Malo anglizirano, ime je ostalo, Bombay.
***
Ne znam da li je ta Alexandra bila neka kraljica. Njeno ime je dano 1914 najvećem doku luke Bombay. Alexandra Dock je kasnije dobio ime Indira Dock.
Ustvari ni Bombay više ne postoji. Misleći da se stanje može u svemu promijeniti na bolje Indijci su odbacili staro, englesko ime grada i dali novo. Danas je to Mumbai. Dokova danas više nema.
Nešto je ostalo isto, poput Vrata Indije. Pogled na velebnu građevinu “ Vrata Indije - Gate of India “ uvijek izaziva isto uzbuđenje. Fascinira izgledom i veličinom.
Jed, što je takva žega da treba imati vrhunski foto aparat da bi se to zdanje slikalo ostao je neizmijenjen.
Gusti, užareni, skoro narančaste boje zrak, ne da slikavanje. Slike su uvijek zamućene radi vrućine. Miris garbuna, pravog drvenog ćumura koji lagano gori na mangalima – fornjelima je isti. “ Chapati “ – Čapati, okrugli komadići tankog krušnog – hljebnog tijesta, jednako se peku. Možda je samo brašno drugačije nego je bilo prije .
Kao i ranije, ogromni štakori su šetali slobodno lukom. Psi im se izmiču. Oni odrasli veličine su jednog dobro odraslog mačka.
Ne toliko kao prije, trgovci bi još uvijek dolazili na brod.
Ako krava legne na sred ceste sva vozila stanu. Bez nervoze,svi čekaju kad će krava ustati da bi potom i oni produžili naprijed. Tako je to bilo u to doba. Samo par godina kasnije čovjek je zakoračio mjesečevom površinom. U carinski manifest za Bombay još se uvijek upisivalo koliko na brodu ima opijuma, jedrenine i petrolja za navigacijske ferale. Broj topova na palubi, takođe je trebalo prijaviti.
***
U nas, tada, živjelo se daleko siromašnije nego danas. Svejedno, i onda kao i danas, svadbe su bile svadbe. Neke su bile više, neke manje. Njena je bila onako, osrednja. Kao i svakoj mladoj i njoj je glava bila prekrivena bijelim velom. Na glavi je imala nešto kao krunu od bijelog čipkanog cvijeća. Svi su se vratili u kuću. Ja sam ostao i mahao.
***
O svojim ponosima bih mogao tu I tamo nešto staviti na papir. O greškama bih mogao daleko više ali to nije za sada. Sjećam se kako sam bio ponosan na sebe kad su mi na brodu dozvolili da učestvujem u pituravanju palube. Pranje zahoda se smanjilo. Sad su to radili oni najmlađi.
Ponos, kad sam dobio brevet bio je zaseban. Kad bih ostao sam , stotinu puta bih ga izvadio i čitao odredbe. ” ................. i može služiti kao III - II - I časnik palube na brodovima .................” Može biti zapovjednik broda u velikoj obalnoj plovidbi .......... . Biti drugi oficir onda je bilo veliko. Ja bih mislio na to vrijeme da “ prišijem “ i drugi “ filet “.
Baš sam bio ponosan, jak i čvrst. Ništa me nije moglo pomaknuti niti uzbuditi. Da, žarko sam želio naći se na brodu koji prolazi ispod Grada pa fišća. Dumne u Svetog Jakova izlaze na funjestre i mašu bijelijem linculima a crkveno zvono odmah bi se nadovezlo na brodsku sirenu.
Onda ispod zidina. Ko je riušio popet se stoji gorika i maše s gradskih mira. Onda bi došle Danče đe su isto dumne otpozdravljale zvonom i linculima. Kraj pozdrava Gradu bi bio ko I sad kad se uhiti Gorica Svetog Vlaha.
Možda mi jedino tad kiša ne bi smetala. Radi one čeljadi što pozdravlja vapor, a mi gori na pontu kišu i ne osjećamo. Pozdravljamo svoj Grad, naše more, našu čeljad i našega Parca. Prsa se bore sa ponosom. On se širi a prsi ga puštaju da ide u širinu na mjeru.
Daleko kasnije, bilo je i toga. Ne vele, ma intanto ga je bilo. A kakav je samo ponos rukom pritisnut taster od sirene. To se ne da opisat. To se zna samo ako se prova.
***
Asfalt je na puteve došo dosta kasnije. Ceste su bile pokrivene tucanim kamenom. Da li je ta zgrada bila jednom nečiji dom ne znam. Velike funjestre su puštale puno svijetla. Vidik na Grad i Lokrum je bio baš lijep. Čvrsti zidovi od velikih kocki klesanog kamena davali su utisak stabilnosti. Unutra je sve bilo asketski jednostavno. Dno visokih zidova bilo je obično svijetle pastel zelene boje. Uski bašamenat, tamnije boje, dijelio je visoku bijelinu zidova od podnog dijela. Čvrste, masivne drvene klupe, slične klupama na putničkim brodovima,bile su piturane u bijelo, kao i vrata. Čekanje, mi djeca sa majkama. Čekaonica diječije poliklinike, puna oštrog mirisa lizola.
***
“ Vitacitrol “, sirup “ za jačanje “ je bio OK. Sladak i sličan medu. Uvijek se pazilo da ga ne uzmemo previše od one propisane jedne male kašike. To je bilo “ sa vitaminima i za jačanje “. Kraj nije valjo nikad. Uvijek ono, “ ....... i neka uzima redovito riblje ulje radi jačanja “.
Nastavak broj 2, bio je svaku godinu isti. “ Pij to da ne dobiješ po ušima ”. Prosute, sitne kapi ulja po podu, od kašlja,a onda zaista zazvoni a uho plane. Završnica sa dodatnim sipanjem još pola kašike toga vražijega ulja, jer “ nisam sve popio “.
Taj put, bilo je gore nego ikad. Ulje jednostavno neće u grlo. Svuda ga ima okolo. Otac skoči i odmah u naletu , lijeva, desna,lijeva, pa još jedna po desnom uhu. Pitanje , da li želim još jednu, bilo je s još jednom dodatnom po ušima.
***
Položaj fetusa, tako se to stručno, medicinski reče. Sijeda kosa porasla pa se ne slaže nimalo s onom “ bojom lješnika “. Teško je pričati bilo što.
Kad je Luka pružio ruku oči su joj se veselo zakrijesile. Dok sam joj prstima prolazio kroz kosu okrenula je malo glavu na bandu. Neka maglica, fizički, maltene se osijećalo kako je izlazila iz njenih očiju. Teža je bila nego ijedna magla u Južnom KIneskom moru kad se nabije gomila ribarica.
***
“ Pij bate ule, pij molim te, da te ne biju “, opet sam čuo dok sam joj rukom prolazio kroz kosu. “ Dođi da vidiš kako sam ti napisao ime “. Krenula je brzo i okliznula se. U padu joj se odvezala i bijela fijoka koju je vazda imala u kosi.
Brzim zamahom ruke očistio sam joj zemlju sa koljena i onda vezao fijoku. Bilo mi je lako urezati njeno ime na onu staru smokvu. Rađala je obično prva. Imala je plodove osrednje veličine, plavo ljubičaste boje.
Slova njenog imena sam znao sva. Nisam htio da bude to baš ono prosto kao Ela. Tako su je zvali svi. Njeno pravo ime, Elizabeta stajalo je samo u krštenici. Ja sam htio da bude ljepše, nježnije. Kasnije sam čitao njeno ime urezano u koru od smokve. Nasmijao sam se sam sebi gledajući dio smokvine kore na kojoj je pisalo “ Elaica “.
***
Gledao sam sve te suvenire izložene u kaniželi. Svila je bila loša. Više je ličila na fustanj.
Zapeo mi je za oko taj komplet za rezanje mesa. Elegantno je izgledao mada se odmah viđelo da je čelik loš.
Držač za oni veliki pantarul i nož za kidanje velikog komada mesa. Uglavljeni u lijepo izrezbarenu ručicu ukrašenu sa intarzijama od mesinganog pleha.
Znao sam odmah da nije baš kvalitetan ali bio je figuroz. Samo sam to kupio.
***
Čudnovate su daljine. Uvijek sakrivaju u sebi nešto zagonetno. Zapjevaju ti nečujno zov da ideš . Ne možeš se oprijeti i pođeš. Ne umiješ sebi objasniti zašto to tako ispadne.
Taj odlazak mora da je bio radi toga kompleta za kidanje mesa. Ko će mu ga znati je li baš tako. Ima nešto. Vidio sam poslije da je bilo.
***
Na poleđini slike, tinta je skoro sasvim izblijedila. Elica je imala nepune dvije godine. Piše lijepo , 22 mjeseca Eli, travanj 1950 godine. Meni nepune tri i po.
***
Ne volim tu boju “ lešnika “. Prljava je. Kad se izmiješa sa sijedinama onda je još gora. Vidio sam kad sam joj opet veživo fjoku u kosu. Ono, kad sam joj ćeo pokazati kako sam lijepo napiso temperinićem u koru smokve njeno ime. Srce, nema veze, jes bilo malo kvadratno, ali je bilo srce.
***
Još dok je mogla, svaki put kad bi pošo u nje, u Novu Mokošicu, znao sam gledati slike na zidu. Jedan manji uokvireni, pravi konavoski vez. Jedna slika, mali akvarel Grada. Pogled na zidine s one strane sa Graca.
Gradac je nekad bio jako lijepi park. To je oni park đe ja vodim sestru za ruku. Imala je tada 22 mjeseca a ja neđe tri I po godine.
Zadnji put kad sam bio u nje, ostao sam ko da mi je ko zalijepio jednu po ušima. Stajao je uvijek tu, ona reče. Ja ga pak dotle nisam nikad oservo.
Bio je tu, na vrhu ormara . Oni set sa velikim pantarulom i nožem za kidanje pečenja iz Indije. Kad se selila tu, nije uzela praktično ništa. Par sličica njenoga Neda. Na jednoj je ona s njime. Na drugoj, on sam sa trubom u ruci. Onda još jedna Nedova slika , iz soldata koju je poslo njoj iz vojske. Na poledjini piše , Ljubljana i datum.
***
Da su nju tukli radi onog vražijeg ribljeg ulja i ja bi nju korađo. Ne bih reko da ću ga popiti umjesto nje, to ne. Samo bi joj reko da ga pije jer je to zdravo.
Sijećam se dobro onog smrdeljavog ukusa i mirisa ulja od bakajara u ustima. Osjećam onu topline dok uši bride. Opet je čujem. Baš je glasno vikala, “ Bate mili, pij to ule da te ne biju. Ja ću ga popiti za tebe ako ti ne možes. “
***
Mislim da ona neće nikad pročitati ovu priču. Znam da ju je pročitala davno kad je odnijela sa slikama i oni souvenir iz Indije.
***
Bio sam pun ponosa kad sam položio ispit od tenenta. Iza toga malo kasnije Elica se udala. Svi su se pozdravili s njome . Ona je sjela s mužem u auto. Bio je to jedan stari, crni auto , “ OPEL OLIMPYA “. Mahnuli smo jedno drugome. Ona se blago nasmijala dok je auto lagano kretao i pogledala me.
***
Nisam mogo poć odma doma. Naslonio sam se u dvorištu na jedan veliki kameni stup. Nisam plako tada. Jebi ga , došlo to tako samo, pojma nemam kako. A nisam plako, nimalo. Samo sam ih guto, suze.
Časnici ne plaču niti smiju da plaču. Nikad.