(Nedostajanje ljudi i mirisa stare marine..)

Piše: Labud N. Lončar

Nekoliko zadnjih šetnji marinom do svetionika sve mi je nešto nedostajalo a nijesam mogao odrediti šta je to.Onaj tupi osjećaj u stomaku kad si svestan da si nešto propustio, zaboravio ..
Jutros se sjetih..
Nedostaju mirisi!
Mirisi mreža koje se suše, farbe i prosutog ulja..vesele graje i poziva na kafu, pivo.
I nekih ljudi koji su te mreže širili, farbali brodove a istina ponekad konzerve od farbe i staro ulje bacali u more..

*

Ovih dana je barska marina dobila plavu zastavicu. Sve čestitke! Ali ja u svom srcu nosim nekoliko zastavica koje nemaju boje iako svijetle jer su one samo sjećanja na naše prijatelje kojih nema..

**

Krsto Knežić, iz Metkovića. Čovjek koji je zahvaljujući svim onim ratnim i drugim dešavanjima stigao u Bar. I dospio da mu se danas ime spominje.. Začeo je ozbiljan ribolov. Koče. I ako ribolov kočom tj.nesavesnim kočarenjem istrebljuje ribu.. Krsto je tih dana o kojima govorim oplemenjivao marinu, barsku pijacu i sve lokale u kojima je volio popiti espreso. Protutnjao bi sa svojom „Laverdom“ putem iz marine do kongrapovih zgrada.. a Laverda je za njega do kraja ostala jedina prava mašina u svijetu motora. I bio joj je vjeran do kraja. Kao svojoj ženi.
Njegova koča „Labud“ je u Bar prva donijela ozbiljne ulove. Od ribe je živio. A zna se da Krsto nikoga nije ostavio bez ribe. Prodavao je na pijaci ribu i time izdržavao porodicu ali nije dozvoljavao da se riba usmrdi i pokvari. Kad bi pred kraj radnog vremena vidio da se riba ne može prodati i da narod nema para on ju je poklanjao.. a vremena su bila čudna. Teška. Blokade, sankcije.. mnoge je Krsto iznenadio u kasno doba noći zvoneći na vrata i ostavljajući po desetak gajbi ribe ispred da se podijeli i ne štetuje. Meni prvom. Kasnije je kupio „Špiridon“ na kojem sam maltene svake večeri, kad nije u ribanju a meni posao dozvoljavao, sjedio i lovio ribu. Pio kafu. Vodio svoje sinove i zajedno sa njima pecao.. Bili su to lijepi dani i ako finansijski teški..

***

Krsta se ponovo sjetih neki dan, ono kao fleš..kad se pričalo u društvu o jednom (ne)čovjeku..
Elem, pričao mi je Krsto a ja to vama neću umjet ispričat kao što je on pričao... Jer je umio da priča.
Kaže mi:„Druže moj, mi smo imali u Metkoviću jednog čovjeka kojem su svi ustajali u kafani da sjedne i plaćali mu piće“.
„Velika posla“, kažem ja. „svuda ih ima“.
„A nema..ovaj je bio poseban čovjek. Čovjek koji je čekao da se dvojica ljudi posvađaju a onda bi on jednom od njih napravio štetu. Posjekao voće, zapalio sijeno. I normalno ko ti je mogao uradit nešto takvo nego onaj sa kim si se svađao! Onda se zakrve. Bude svašta. U neko zlo doba su ljudi ukapirali ko to štetu pravi i dogovore se da ubuduće ne dozvole da on sazna da su se posvađali. A kad naiđe prave se kao da nema ništa novo i plate mu piće. Nikad ne znaš šta može uradit.“ – reče mi Krsto.
Bilo mi je malo to čudno što sam mu i rekao a on samo kaže:
“ Polako, ne dao Bog da se sjetiš ovih mojih riječi!!!“

****

Stradao je Krsto sa svojim „Špiridonom“. On je od svoje dvanaeste godine na moru, ribario je samostalno i mnoge učio tom zanatu sve dok jedne večeri nije isplovio u kočarenje sa svojom posadom...
I ne vrati se.
Proguta ih more. Isto ono koje ga je hranilo sve prethodne godine.
Nešto nezapamćeno u novijoj istoriji Bara. Tragedija.
Stradao je sa svojom posadom i brodom.
Kao stari kapetani jedrenjaka iz priča što smo slušali..
Ono što tješi je da je iza njega ostala je lijepa porodica. Njegova supruga Dragica je tu porodicu održala.Snalazeći se i ne libeći se nikakvog časnog posla!
Bez ičije pomoći!
A Krsto je svima pomagao.. ne može se nabrajati. Ja se živo sjećam kada je organizovao pomorsku sahranu posadi broda koji je „odletio“ u vazduh izvlačeći u mreži bombu koju su, sadašnji NATO „prijatelji“ posijali u naše more. Zoran iz Bosne i dva brata..
Ponosan sam što sam i ja zahvaljujući njemu bio dio te veličanstvene ceremonije.. zajedno sa Krstom na „Špiridonu“.
Sad i Krsto i „Špiridon“ spavaju na dnu mora.
Bog im mira dao.

*****

I ne čudim se sada što su mi nedostajali mirisi stare marine..mreže koje se suše, farbe i prosuto ulje...
Podsjetilo me to nedostajanje koliko smo bogati imajući onakve prijatelje kojih sada nema i iskreno se nadam da su na nekom boljem mjestu..Loveći ogromne ribe... I ploveći nebeskim morima.
I nekako sve se više javlja onakvih ljudi iz njegove priče..
I sve se više ustaje da sjednu neki ljudi koji jedva čekaju neku nesreću ili jad kada se posvađaju dva čovjek..prijatelja... brata!
Tada nastupa njihove vrijeme.
I onda se sjetih:
“ Polako, ne dao Bog da se sjetiš ovih mojih riječi!!!“

******

I na kraju ovako raspričan i čudno raspoložen svakom od Vas ponaosob želim isto!
Ne dao Bog da se sjetite ovih mojih riječi!!!
A kamoli osjetite na svojo koži. Jer, vremena su čudna!

{galerija}art/2017/6/labud{/galerija}