Milun Lutovac besjeda sa otvaranja...

„Godinjske zvjezdane noći“ će, akobogda i sreća junačka, zaživjeti kroz jednu iskrenu i autentičnu ideju, koja će u ime ambijenta, ljudi i njihovog identiteta, govoriti „više od riječi“.

Na svakom početku svi smo „mali“. Ne bi ni valjalo da je drugačije. Vremenom, kada hrast ideje ojača i olista, oni koji su posijali sjeme sumnje i trajanja, a bez kojih nema pravog stvaralaštva, mali će biti veći, a veći, ako nijesu prepoznali sebe u „malima“, manji. Tako je to pod kapom neba od kako je vijeka i godinjskog cvijeta.

Imam posebnu čast i zadovoljstvo da, ovdje, na ovoj mitskoj jezerskoj obali, proglasim prve „Godinjske zvjezdane noći“, otvorenim!

Od idejnog tvorca „Godinjskih zvjezdanih noći“, Srđana Lekovića, pjesnika čudne naravi i velikog poetskog potencijala, o kome vrijeme tek treba da iznese sud, dobio sam ne mali zadatak, da besjedom o Milošu Crnjanskom, odškrinem stare Godinjske dveri.

Želja da se na „otvorenom prostoru“ tumači jedno veliko knjizevno djelo i ime, svakako je preambiciozna i zahtijeva jedan mnogo ozbiljniji pristup, da ne kažem studiju. Neka mi bude oprošteno što ću se usuditi da zametnem stvaralačku „kavgu“ u ime onog što se večeras u Godinju rađa.

Negdje početkom XX vijeka, u čudnom prostoru i vremenu, a koja vremena i prostori nijesu čudni, pojavio se Miloš Crnjanski, čovjek preosjetljivog bića i tananog poetskog nerva.
Biti pjesnik, kako tada, tako i danas, isto je što i biti ratnik „sa zapetim lukom“...

Crnjanski je uvijek bio na strani slabijih. Onih osuđenih na poraz, bez obzira da li su oni na bandi pravde ili ne. Život nije palata pravde, a i da jeste, palate su uvijek sazdane na temeljima nekog iskupljenja. Životna i stvaralačka borba Miloša Crnjanskog svjedoči o velikom odricanju i žrtvi.
Prije II svjetskog rata Crnjanski je bio ugledna ličnost u diplomatskoj službi, između ostalog, ataše za kulturu u Berlinu i Rimu, kada se teško opstajalo na karti ratom pritisnutog svijeta. Burna vremena vječno poju o golgoti i izgnanstvu. Crnjanski, kao i zemlja koju je predstavljao, nije bio pošteđen progona. Bio izgnan iz otadžbine, ali nije mogao biti izgnan i iz jezika, starijeg od nje, kojem je svim svojim bićem pripadao. U Londonu, gdje je sklonio svoje visoko čelo doživio je da bude ne samo pjesnik, intelektualac bez otadžbine, diplomata, bivše države i vlade, nego i obućar i krojač. Riječju, čovjek koji se bori za svoju golu egzistenciju. Međutim, „udar nađe iskru u kamenu“ i iz muke i odricanja rode se djela: „Roman o Londonu“, Dnevnik o Čarnojeviću“, a ne bi bilo ni „Seoba“ da prognanik, pjesnik i tumač svog "pokrenutog" naroda nije duboko nosio u sebi vječnu želju da se nađe i skrasi...

U djelu Miloša Crnjanskog osjeća se, možda više nego kod drugih pisaca toga doba, velika isrenost i želja da se kaže ono što se duboko u duši nosi i misli. Kompozicija romana „Seobe“ podsjeća na, pod plaštom proze, prokrijumčarenu pjesmu. Nadnaslov svake glave u romanu, u stvari je stih skrivene pjesme.
Tako prvo poglavlje, u nadnaslovu, ima stih, koji je povezan sa desetim poglavljem i stihom nad njim. Drugo poglavlje stih, na isti način, povezuje sa devetim. Treće poglavlje sa osmim, itd. Pjesnik i romanopisac stvara kružnu kompoziciju unutar „Seoba“
Da li nam to govori da je veliki pjesnik i u prozi vodio računa o poetskom „sitnom vezu“, i na taj način sugerisao da sve što diše i što se kreće, pripada jednom, jedinstvenom krugu iz kojeg nema izlaza.

„Beskrajni plavi krug i u njemu zvezda“, antologijski je početak i kraj velikog romana o kretanju pjesnikovog naroda.

Svaki veliki neimar u osnovi svoje građevine ima svoj krug i unutar njega zvijezdu. Tlocrt dlana i sudbine onog što se gradi.

Ruska književnost je bila zvijezda Miloša Crnjanskog. Bio je na pola puta između Tolstoja i Dostojevskog.
Kada je kao dječak jednom bio u teškoj groznici, Crnjanski je sve vrijeme na grudima držao roman F. Dostojevskog. U trenucma „preobuke“, kada su zabrinuti roditelji htjeli dječaku da uzmu knjigu iz ruku, on je odbijao da je preda, mislio je da će bez nje i on biti izgubljen.
Tako je to sa knjigama i groznicama darovitih umova.
Crnjanski je jedan od navećih pisaca jugoslovenske književnosti XX vijeka, ali za razliku od Krleže, Andrića, Selimovića i inih, čija djela čitalac obično uzima u ruke da bi otkrio nešto o drugom i drugačijem, Crnjanski je čitan zbog srodnosti s bićem onog koji čita.
...

Ima TAJNI koje nikad nece preći u jezik, ma kako on bogat bio. Tajni, čije je stanište u MITSKOJ TIŠINI, kakva je GODINJSKA.
Tajni kojima prinosimo žrtve u ime duha koji nas sve spaja.