Piše: Čedomir Ratković
Barani znaju za mali sumporni izvor u Sustašu, gdje su prije zore dovođena oboljela djeca, tu kupana ili umivana i gdje je obavezno ostavljan po neki dio odjeće na obližnje rastinje. Smatralo se da je ta voda ljekovita za djecu, a narod je prozvao „smrdeljavica“.
U Starom Baru postoji potok koji teče od Brbota, prolazi pored Starog Grada, ispod pijace, kroz Podgrad i uliva se u rijeku Bunar ispod Osnovne škole. Ovaj bistri potok već u srednjem vijeku bio je zagađen otpadnim vodama iz Starog Grada i podgrađa. I sam Stari Grad imao je površinsku kanalizaciju sa otpadnim vodama, koja je u ljetnjim mjesecima stvarala nesnosni smrad. O ovome postoje zapisi putopisaca. Turci su ovaj potok nazivali „bokli potok“ ili „smrdljivi potok“. Tako se i danas zove.
Ovdje govorimo o manje poznatom „smrdeljavom putu“.
Od davnina Bar je preko Mrkojevića bio povezan carigradskim putem, čiji su djelovi i danas vidljivi, a neki i u upotrebi. Put nije bio za kolsku upotrebu, zato je 1903. godine započeta gradnja kolskog puta Bar – Ulcinj. Put je gradila crnogorska vlada, po projektu dvorskog arhitekte Josifa Slade. Put nije slijedio stari carigradski put ali ga je više puta presijecao. Po završetku puta, Mrkojevići i svi koji su dolazili u Bar isključivo konjima i magarcima koristili su novi put jer je bio ravniji i bezbjedniji. Izuzetak je bio jedan prečac od Sv. Ivana do ispod kuća Jankovića u Dobroj Vodi, da bi se izbjegla Velika okuka i uštedjelo vrijeme.
Dakle, ova priča se odnosi na ovaj dio puta, ne duži od 200-300 metara, prokrčen kroz makiju i grubo urađen kako bi utovareni konji i magarci bezbjedno sišli na cestu. Tako je sve počelo već 1905. godine, magarci i konji, kao i ostala stoka koja je tuda prolazila, stvorila je naviku da se obavezno tu pomokre. Vremenom, put je bio toliko zasićen mokraćom hiljada životinja da je prozvan „smrdeljavi put“ a zemlja između kamenja bila se pretvorila u ljepljivu braon masu nalik smoli ili bitumenu.
Počelo se pričati da je to površinski izvor petroleja kakvih ima u Crmnici i Albaniji. Neki „kopuci“ – spadala htjeli su da se našale pa su povremeno sipali po malo gaza (petroleja) kako bi ovu priču podgrijali. Udicu su progutali neki poslovni ljudi iz Crne Gore i poslali stručne ljude da uzmu uzorke i ispitaju „pojavu“. Očevici kažu da su čak i ukus te smole probali.
Epilog svega, naravno, bio je da je i dalje taj prečac ostao kao „smrdeljavi put“ sve dotle dok automobili i kamioni nisu „pojeli“ magarce i konje. Danas više nema smrdeljavog puta, zarastao je i zaboravljen. Ostalo da se priča.
